Dajte caru ono što pripada caru, a Bogu Božje – riječi su koje se često citiraju kao slogan kojim se ponekad koriste političari pozivajući vjernike da se ne petljaju u politička događanja, braneći laičnost države. I u Crkvi se poseže za ovim citatom kad se želi koristiti moć, kad se želi sakralizirati neke političke uloge. Pokušajmo razumjeti u kojem kontekstu Isus govori ovu poruku. On se nalazi u Jeruzalemu, gdje je imao više rasprava s religioznim poglavarima, a zatim istjerao prodavače iz Hrama.

Godine Isusova javnog života bile su na početku mirne. Židovi su u ono doba imali razne poreze koji su iznosili oko 50 %, no bio je jedan porez koji im je bio vrlo mrzak. Naime, tributum capitis – doprinos jedan novčić godišnje, na koji se Isus osvrnuo. Osporiti porez bilo je vrlo kažnjivo. U ovom kontekstu, protivnici žele Isusa uhvatiti u pogrešci kako bi ga mogli optužiti. 

Na scenu dolaze protivničke skupine, farizeji koji su često u evanđelju čuvari baštine, oni koji govore što je ispravno, a što je pogrešno. Dakle, osobe koje se brinu za duhovni život u Izraelu. Drugi su herodovci, koje manje poznajemo. Čudno je što su se povezali, jer su inače bili protivnici jedni drugima. Ujedinjuju se protiv Isusa. Svojom porukom Isus je pogodio obje ove grupe. Njegovi protivnici čine veliku pohvalu Isusu: Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran.

Godine Isusova javnog života bile su na početku mirne. Židovi su u ono doba imali razne poreze koji su iznosili oko 50 %, no bio je jedan porez koji im je bio vrlo mrzak.

Što god da čine, farizeji to čine da bi bili viđeni. Isus im je sušta suprotnost. On gleda dobro čovjeka, i do toga mu je stalo, nije pristran. Protivnici prepoznaju kako kod Isusa nema kompromisa, on je istinit. No oni ga ovim riječima žele uhvatiti u zamku. Što god Isus rekao, oni bi ga optužili. Da je rekao kako treba platiti porez, postao bi protivnik Izraela, a da je rekao kako ne treba platiti, herodovci bi ga tužili caru. Žele ga uhvatiti u pogrešci. Nakon pohvala, lukavo ga pitaju: Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?

Što god da čine, farizeji to čine da bi bili viđeni. Isus im je sušta suprotnost. On gleda dobro čovjeka, i do toga mu je stalo, nije pristran. Protivnici prepoznaju kako kod Isusa nema kompromisa, on je istinit.

Prije nego odgovori na poruku Isus daje jasnu poruku, odnosno svjestan je kako ga žele kušati. Zato ide u srce problema. Ne ulazi u raspravu treba li platiti porez ili ne. Pavao je vrlo jasan u ono doba i pozvao je sve da budu podložni autoritetima tamo gdje žive. Čovjek je društveno biće i potreban je netko tko će organizirati društvo. Ne iz straha, nego zbog obveze u savjesti, te je pozivao platiti redoviti porez. Za Pavla je bilo jasno kako treba platiti porez. Kršćanin treba biti uzoran građanin i poštovati ono na što država poziva. Problem je pak u nečemu drugom: platiti ili ne platiti porez caru, to jest priznati Tiberija carem, dok je jedini kralj u Izraelu Bog. Isus pita da mu pokažu novac. 

Isus pita dvije stvari: Čija je ovo slika i natpis? Odgovor je: carev. Taj novac je odbojan Židovima. Oni si ne smiju praviti slike, kako ne bi postavili idole u svojem životu. Car je bio božanstvo u Rimskom Carstvu. Što Isus želi poručiti? Gdje je car stavio svoju sliku? Na novac! On upravlja novcem, upravitelj je idola novca, onoga što upravlja životom. Car je obezvrijedio samoga sebe stavivši svoju sliku na novac, te time „materijalizirao“ svoju vrijednost, što nije Božja volja.

Isus je naglasio suprotnost idolatriji novca. Ako je bog novac, onda ćemo gledati kako doći do novca, kako se obogatiti, s kime sklapati prijateljstva, itd. Poruke koje daje novac poruke su protiv čovjeka. Car Tiberije stavio je svoju sliku na novac. Isusu nije problem treba li ili ne platiti porez, nego na što čovjek stavlja naglasak. 

Car je obezvrijedio samoga sebe stavivši svoju sliku na novac, te time ‘materijalizirao’ svoju vrijednost, što nije Božja volja.

Vratite – a ne dajte – caru ono što je carevo, bio bi doslovni prijevod grčke riječi apodote (od ἀποδίδωμι). Oni su pitali treba li dati, a Isus odgovara vratite. Što treba vratiti? Vratiti mu novac, no ne i same sebe, a niti gledati u caru boga. U društvu u kojem car stavlja svoju sliku na novac šalje se i poruka koliko i tko uopće vrijedi. Vrijedi onaj tko ima novac i tko proizvodi novac. U takvu okruženju za siromahe nema novca. Ovo je „vječiti problem“. Vratite caru ono što je njegovo – idolopoklonstvo novca pripada caru. Treba vratiti caru pogansku sliku. Isus žele ići u srce stvari. A Bogu treba vratiti ono što je Božje.

Ovo je ‘vječiti problem’. Vratite caru ono što je njegovo – idolopoklonstvo novca pripada caru. Treba vratiti caru pogansku sliku. Isus žele ići u srce stvari. A Bogu treba vratiti ono što je Božje.

Car Tiberije August stavio je svoju sliku na novac. A gdje je Bog stavio svoju sliku? U čovjeka. Bog je u čovjeka stavio svoju sliku i svoje ime. Ovo je tema na koju se Isus vraća. Tiberiju treba vratiti njegovu sliku boga. A što se Bogu vraća? Čovjek u kojem je Božja slika. U čovjeka je Bog stavio svoju sliku i natpis, i to se vraća Bogu. Mi pripadamo Bogu i samo Bogu. Dakle, vrlo konkretno, što ove dvije grupe trebaju vratiti Bogu?

A gdje je Bog stavio svoju sliku? U čovjeka. Bog je u čovjeka stavio svoju sliku i svoje ime. Ovo je tema na koju se Isus vraća.

Caru treba vratiti njegovo poimanje sebe i društva, a Bogu Božje. To je put spasenja. Čovjek koji je podložan tiranima i novcu nije slobodan. Herodovci su štovali Tiberija kao božanstvo i time osiromašili sebe. Treba vratiti čovjeka Bogu, kakao bi se čovjek o-bog-atio. Prava slika Boga jest Isus. Tko je njemu odan, štuje pravoga Boga i on je najbogatiji čovjek.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.