Nije poslanje Crkve i naše kršćansko poslanje zapovijedati drugima u Isusovo ime. Naše je poslanje ljubiti Isusa. Samo ljubeći Isusa moći ćemo na njegov način ljubiti jedni druge i sve ljude. I služiti svima.

3. vazmena nedjelja (C), 2019.

Prošlonedjeljni ulomak iz Ivanovog evanđelja nam je prenio dva ukazanja uskrslog Isusa učenicima. Vrijeme ovih dvaju ukazanja je bila nedjelja, a mjesto na kojemu su se dogodila ta ukazanja je bila dvorana posljednje večere. Jedina razlika između prvog i drugog ukazanje je bila odsutnost apostola Tome na prvom ukazanju, koji zbog toga nije vjerovao u Isusovo uskrsnuće i njegova prisutnost na drugom ukazanju, što mu je pomoglo da i on povjeruje. Kad se pažljivo analiziraju svi ovi elementi s pravom se može zaključiti da je, osim same činjenice da se uskrsnuli ukazivao svojim učenicima, nakana evanđelista Ivana bila naglasiti kršćanskim zajednicama svog vremena i svih vremena važnost nedjelje i nedjeljnog euharistijskog slavlja bez kojega se teško može susresti Isusa uskrsnuloga i povjerovati u njegovo uskrsnuće (Tomin slučaj), a s kojim je mnogima moguće ono blaženstvo o kojemu je Isus progovorio Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20, 29).

Današnji evanđeoski ulomak dvama prošlonedjeljnim ukazanjima dodaje još jedno. To je ukazanje dodatak Ivanovom evanđelju koje je bilo zaključeno porukom da je „Isus pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi“ (Iv 20, 30). Postavlja se logično pitanje zašto je bio potreban ovaj dodatak. Jedan od logičnih odgovora nalazi se u tome da ovo ukazanje vremenski izlazi iz nedjelje i prostorno iz dvorane posljednje večere jer se dogodilo u običnom danu i izvan euharistijskog slavlja, odnosno obavljajući svakodnevno zanimanje. Za pretpostaviti je da se već evanđelist Ivan susreo s problemom koji je svojstven i kršćanima našeg vremena. Taj je problem da smo kršćani samo u crkvi i na misi, a da to nismo i u svojoj svakodnevici, u svojim zvanjima i zanimanjima. Isus uskrsnuli može i treba biti prepoznatljiv u nedjeljnoj liturgiji, ali se ne može zaustaviti samo na nedjeljnoj liturgiji nego po onom: „Idite u miru“ ili, još bolje po onom latinskom: „Ite, missa est!“, on mora biti vidljiv i prepoznatljivi i u svakodnevnom životu. Naime, riječ misa je korijenski izvedena iz latinske riječi „missio“ koja znači poslanje. Misom, u kojoj susrećemo uskrslog Isusa, za nas počinje poslanje u vrijeme i prostor, kako bismo i tamo prepoznali znakove Isusovog uskrsnuća te, slušajući njegove riječi i, čineći ono što nas on šalje činiti, to isto omogućili svima drugima.

U skladu s ovom namjerom ovaj ulomak je nabijen simbolikom i veoma važnim poticajima i porukama za život kršćanske zajednice, koja je čitava pozvana na ovaj izlazak i poslanje. Na ovo poslanje svih podsjeća Petrova lađa koja simbolizira Crkvu, broj sedam koji simbolizira puninu i osobito sastav učenika koji su se s Petrom popeli na tu lađu, a u kojima možemo prepoznati različite tipove kršćana. Tu je ponajprije Petar i u njemu svi oni koji su na bilo koji način zatajili Isusa. Odmah do njih su i oni koji imaju poteškoća s vjerom i koje simbolizira Toma. S njima je i predstavnik tradicionalista Natanael i svi oni koji su poput njega okrenuti tradiciji i običajima. Ima na toj lađi i oni koji su radikalni, ali i ambiciozni poput Zebedejevih sinova. Na kraj, tu su i dvojica anonimaca kakvih je zapravo većina kršćana. I svi smo pozvani i poslani, jer ovo smo zapravo mi, bez obzira na sve razlike među nama, u Crkvi na more života da u Isusovo ime i u svojoj svakodnevici, u onom što slavimo nedjeljom i u misnom slavlju i u onom što živimo nakon nedjelje i misnog slavlja, budemo Isusovi svjedoci. Pozvani smo i poslani ribariti na moru koje za Izraelce simbolizira sile zla protivne ljudima. Naše je kršćansko poslanje, poslanje Crkve, spašavati sve one koji su zarobljeni od tih sila zla.

Koliko god da je namjera Petra i učenika bila dobra, a i u sve su to uložili i veliki trud jer su se mučili svu noć, rezultat je izostao. Isto ovo se često događa i s našim pastoralnim projektima. Sav se trud oko, na primjer, naših krizmanika ili zaručnika čini uzaludnim. Statistike su neumoljiv. Ali ne samo njih jer ni kod drugih kategorija vjernika, osim možda s izuzetkom starijih osoba, situacija nije puno bolja. Želimo ih „uhvatiti u mrežu“ i „izvući“ kako bismo ih osloboditi i omogućili im disali punim plućima, ali u tome ne uspijevamo. U čemu je zapravo problem? Današnji ulomak nam sugerira da je problem u tome što to pokušavamo činiti uzdajući se u naša ljudska znanja i metode, kao što su to činili Petar i drugi apostoli s njime, ali nismo još shvatili da je u svemu zapravo važan Isus i da bez Isusa i njegovog usmjerenja mi zapravo ništa ne možemo napraviti. Jedino on u mrak naših ljudskih neuspjeha može donijeti svjetlo svanuća. Ali potrebno ga je slušati. Potrebno je, da se vratimo na prošlonedjeljna ukazanja i nedjeljna misna slavlja, iz tog susreta koji imamo nedjeljom u euharistijskim slavljima koja nam pomažu vidjeti Isusa „na kraju“, ondje gdje smo usmjereni i gdje se nalazi smisao i cilj našeg života, izvlačiti nadahnuće za život u svojoj svakodnevici, čineći sve ono što nam on govori činiti. Tad će uspjeh biti zagarantiran. Ne po pitanju broja, broj u konačnici nije važan, nego po pitanju kvalitete. A kvaliteti nije stalo do broja, nego do svakog pojedinačno. Samo ako se tom logikom budemo vodili moći ćemo onom što nam daje uskrsnuli Isus, a što je u evanđeoskom ulomku predstavljeno u kruhu koji može značiti i euharistiju, dati svoj ljudski doprinos koji predstavljaju ulovljene ribe.

Drugi dio današnjeg evanđeoskog ulomka u središte stavlja Petra i njegovo poslanje. U tom poslanju, međutim, možemo vidjeti poslanje i Crkve kojoj je Isus povjerio posebno poslanje za ovaj svijet. Možemo vidjeti i poslanje svakog od nas jer svima nam je, na ovaj ili ona način, u različitim službama, zvanjima i zanimanjima, povjereno posebno poslanje jednih za druge. Isus nas sve šalje. I šalje nas svima. Nije, u skladu s ovim, poslanje Crkve i naše kršćansko poslanje zapovijedati drugima u Isusovo ime. Naše je poslanje ljubiti Isusa. Samo ljubeći Isusa moći ćemo na njegov način ljubiti jedni druge i sve ljude. I služiti svima. Ovo je, zapravo, način da se i u našem vremenu, po našem biti kršćani i Crkva, nastave ispisivati uvijek novi dodaci evanđelju, dodaci koji potvrđuje evanđelistovu tvrdnju da „ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“ (Iv 21, 25).

Tekst mons. Uzinića u cijelosti je preuzet sa stranice Dubrovačke biskupije. 

Za one koji žele više:

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1458

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4001