Povijesni razvoj

Kako se i događaj Marijina uznesenja stavlja u zrcalni odnos sa događajima Kristova uskrsnuća i uzašašća, tako se i ovaj spomendan stavlja u odnos sa svetkovinom Krista Kralja svega svijeta, iako je od te drevne svetkovine sadržajno različit. Dakle, ovo slavlje teološke je naravi, odnosno ne slavi se određeni događaj, nego univerzalna istinu. Povijest ovoga spomendana nije drevna. Prva molba za ovaj spomendan došao je s marijanskog kongresa u Lyonu 1900. godine. 31. svibnja 1902., na kraju mjeseca u kojem se odvijao jedan od najintenzivnijih trenutaka pučke pobožnosti, sličan kongres onome u Lyonu, održan je i u Freiburgu te se također molilo da se uspostavi slavlje u čast Marije kraljice svijeta. Molbi nije udovoljeno, prenosi Zagrebačka nadbiskupija.

Međutim, nakon uspostave blagdana Krista Kralja od pape Pija XI. 1925., na kraju Svete godine, a za koji je određeno da se slavi posljednje nedjelju u listopadu, bile su i češće molbe za sličnu uspostavu jednog marijanskog slavlja. Tako je na kraju marijanske godine 1954., na stotu obljetnicu proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću, papa Pio XII. ustanovio liturgijsko slavlje Marije Kraljice, a slavio se, prema upućenim molbama, 31. svibnja. S većom liturgijskom osjetljivošću, reformom kalendara 1969. godine, ovaj spomendan premješta se na osmi dan od slavlja svetkovine Velike Gospe kako bi se bolje istaknuo bliski odnos između Marijina uznesenja i konačne proslave; odnosno kako bi se bolje istaknule dvije strane iste stvarnosti.

S istom liturgijskom brižnošću, spomendan Bezgrešnog Srca Marijina prenesen je s 22. kolovoza na dan nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova. „Svetkovina Velike Gospe je blagdan Crkve koja u proslavljenoj Mariji gleda sliku svoje buduće slave. Stoga svetkovina Uznesenja nalazi svoje produljenje u proslavi Blažene Djevice Marije Kraljice, u kojoj promatramo Onu koja, sjedeći uz Kralja vjekova, blista kao Kraljica i zauzima se za nas kao Majka“ (Marialis cultus, br. 6). Za jasniju teološku sintezu ovog spomendana upućujemo i na blagoslovnu molitvu za obred krunidbe Djevice Marije.

Likovni prikaz spomendana

U bizantskoj ikonografiji Djevica Marija prikazuje se na prijestolju s Djetetom (Platytéra, Gospa od anđela), aluziju na usklik iz Akatista: „Raduj se, jer si prijestolje kraljevo; raduj se, jer donosiš onoga koji sve donosi“. Tema Marijine krunidbe strana je velikoj bizantskoj tradiciji i pojavljuje se na Zapadu s prikazima Marijine smrti. Prema Zlatnoj legendi (XIII. st.) kada je Isus sišao svojoj umirućoj majci pozvao ju je govoreći: „Dođi, ljubljena moja, i ja ću te postaviti na svoje prijestolje, jer sam poželio tvoju ljepotu“. A zbor anđela zapjevao je: „Dođi iz Libanona, nevjesto moja, da se okruniš.“ Ideja o Marijinoj krunidbi doživjela je procvat u Francuskoj u stoljeću svetog Bernarda (XI. st.) i pojavljuje se prikazana na timpanonima katedrale (Senlis, kraj XI. st.; Chartres i Pariz, početak XI. st.) te se od tuda širi po cijeloj Europi: mozaik apside bazilike Svete Marije Velike u Rimu datira iz 1296. godine; freske i slike Giotta (Padova, Firenca) s početka 14. stoljeća; na području Italije, u XIV. stoljeću česta je tema. Marijin trijumf ikonografski je sličan s temom Sponsa Christi i Marijin lik se čini sve idealiziranijim. Na prvim likovnim prikazima Djevicu su krunili anđeli ili Krist, a u XV. stoljeću pojavljuje se prikaz Djevice koju kruni Bog Otac (usp. Filippo Lippi, Firenca, 1447.) ili Trojstvo (usp. Vivarini, Venecija, 1444.). Ti prikazi su potpuno nevezani za veliku kršćansku tradiciju koja je suzdržana za likovne prikaze Boga Oca i Trojstva.