Jedna je od naših najvećih radosti susresti poznanika, prijatelja ili možda davno viđena člana obitelji. Koliko smo samo sretni što možemo s drugima razgovarati putem videopoziva! Kao ljudi volimo se sastajati. Današnja svetkovina Blagovijesti ujedno je i blagdan susreta. Čijeg se susreta danas sjećamo?

Marija, jednostavna djevojka iz Nazareta, živjela je svoj svakodnevni život. Bila je jedna od mnogih djevojaka. Vjerojatno se tih godina polovina od njih u selu zvalo Marija, a jednu od tih sasvim običnih djevojaka posjetio je netko iz Božjega svijeta, anđeo. On ulazi i pozdravlja ju. Bog želi susresti jedno jednostavno dijete iz naroda. Takav je Bog – želi i k nama ući. Može postojati bezbroj načina na koje Gospodin želi uspostaviti odnos s nama. Možda nam samo nedostaje pokazatelja da Gospodin želi biti dio naših života. Evanđelje vrlo jezgrovito kaže samo ovo: anđeo uđe k njoj.

Bog često ulazi u naš život na jednostavan način. Ne najavljuje se unaprijed, ne dolazi onda kada ga pozovemo – zato Bog i jest Bog. On zna kada mora doći i tada to i čini. Često se možemo osjećati zgrčeno jer ne osjećamo Gospodinovu prisutnost. Štoviše, osjećamo se napuštenima od Boga. Ne brinimo: kad bude htio, ući će i kod nas. Možemo biti sigurni da nas Bog želi susresti i da će ući u naše živote kada to on bude htio. Ovo je prvi susret: da Bog želi susresti nas.

Vrlo je zanimljiva Marijina reakcija na anđela koji je ušao u njezin život i pozdravio ju. Ne govori ništa. Evanđelje samo bilježi da je stala razmišljati. Što zapravo znači razmišljati? Kad razmišljamo, susrećemo sebe. Razmišljati znači posložiti vlastite doživljaje, pokušati složiti sliku onoga što nam se dogodilo. Pritom se htjeli-ne htjeli susrećemo sami sa sobom.

Marija je susrela samu sebe. Kad Bog ulazi u naš život, moramo se susresti i sami sa sobom. Puno toga može nam se dogoditi kada se stvarno upoznamo, kada sami sebe procijenimo. Često se prema samima sebi odnosimo kritički i s osudom – smetaju nam naše pogreške, problemi i neuspjesi, ali ako se iskreno pogledamo, možemo vidjeti da moramo biti u stanju gledati dalje od toga. Mi smo više od toga, jer Bog želi ući u naše živote, a mi smo ga sposobni primiti. To našim životima daje golemo dostojanstvo. Mi smo sposobni primiti Boga. Ovo je drugi susret: susret sa samim sobom, kada spoznajemo da smo sposobni za božansko. Tek pošto je Marija sve ovo sabrala u svojoj nutrini, bila je voljna reći da i ona želi susresti Boga i otvoriti mu vrata vlastita života. Marija je također željela biti s Bogom. Moramo željeti susret s Bogom, moramo shvatiti da nam taj odnos može potpuno promijeniti život.

Navještenje Gospodinovo svetkovina je susretâ. Bog susreće Mariju, koja gledajući unutra susreće samu sebe i stoga može reći da. Blagovijest je lijep dan kada Gospodinu možemo zahvaliti što nas je poučio – putu DA. „Svi mi, svakoga danaˮ – kaže papa Franjo – „trebamo reći da ili ne, razmišljati govorimo li uvijek da ili se često skrivamo, pognute glave, poput Adama i Eve… ne kako bismo rekli ne, nego da bismo se pomalo pretvarali da ne razumijemo što Bog traži. Danas je svetkovina odgovora da. U Marijinom da je i da čitave povijesti spasenja, a u njemu započinje i posljednji da Isusa, Boga i čovjeka.“ 

,,I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Onoga časa kada je Marija izgovorila riječi: „Neka mi bude…“, počeo je u njezinu krilu svoj život naš Spasitelj – Bogočovjek. Zato, dok izgovaramo riječi Ivanova evanđelja „I Riječ je tijelom postala i prebivala je među namaˮ, saginjemo glavu, stavljamo ruku na prsa; želimo počastiti tu veliku tajnu, taj sveti čas utjelovljenja Sina Božjega; priznajemo svoju bijedu, svoju ljudsku grešnost i nemoć radi koje je on postao čovjek, čovjek-patnik. Tako ispovijedamo da je Bog postao čovjek – tijelo što će ga jednoga dana na križ prikovati krvničke ljudske ruke, naše ruke.

Postati čovjek znači postati patnik – zarobljenik, rob vlastite bijede, zarobljenik smrti. U tu patnju na dan Naviještenja zakoračio je Gospodin. „Da roba otkupiš, Sina si predao!“ – pjeva se u Vazmenom hvalospjevu. Predao ga je u krilo Djevice, predao ga je u patničko tijelo, predao ga je na križ. S danom utjelovljenja u krilu Marijinu počelo je poniženje Boga koji postade tijelo – čovjek: svršetak je na križu. Sve za čovjeka, sve zbog čovjeka. Sjetimo se toga kada izgovaramo riječi molitve Anđeoskog pozdravljenja!

Čitav je ovaj blagdan veliko iznenađenje. Ovaj događaj nije bio unaprijed planiran, bez mnoštva izravnih znakova. Bog je samo najednom zakoračio i želio susresti Mariju. Budimo spremni i mi u svakom trenutku primiti Gospodina u naš život.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.