Život u boli

Tko je John Pridmore?

Ja sam bivši gangster iz Istočnog Londona, rođen u četvrti Walthamstaw. Kršten sam kao katolik, ali nikad nisam primio nikakav odgoj u vjeri. U desetoj godini roditelji su mi rekli da se razvode i morao sam izabrati s kime želim živjeti. A nisam to mogao učiniti jer me je dvoje ljudi koje sam najviše volio skršilo iznutra, pa sam donio nesvjesnu odluku da više nikada neću nikoga voljeti.

S otprilike trinaest godina počeo sam krasti. Moj se tata ponovno oženio, ali je bilo puno nasilja u tom, drugom braku i čeznuo sam da me netko voli i da mi netko pomogne. A s obzirom da mi je otac bio policajac, samo je nastavio s nasiljem. S 15 godina bio sam kratko smješten u zatvor za mlade, a onda pobjegao od kuće. Znao sam samo krasti, pa sam se time bavio sve više i više. S 19 sam ponovno završio u zatvoru. Dogodila se i jedna promjena, naime, sada sam svoju bol iz djetinjstva zamijenio bijesom.

Puno sam vremena provodio u samicama. To je bilo i vrijeme u kojem se vidiš onakvim kakav zaista jesi, a ja sam mrzio ono što sam vidio. Zato sam se htio ubiti.

Hvala dragom Bogu koji je bio uz mene, nisam to učinio. Ali sam izašao vrlo bijesan i ogorčen, kao oslobođena divlja životinja. Mislio sam da mi svijet ništa ne daje i da imam pravo uzeti štogod hoću.

Imao je sve…

S obzirom da sam se volio tući, počeo sam raditi kao izbacivač u više klubova u Istočnom i Zapadnom Londonu. Sreo sam neke ljude koji su znali sami ulaziti u klubove, ali mene su svi poštovali jer sam bio moćan. A ja sam želio to poštovanje i tu moć. Oni su znali utjerati strah u kosti drugima. Ja u svome životu nisam imao tu moć, a silno sam je želio, jer me privlačio glamur. Prvi posao koji sam preuzeo bilo je vožnja Land rovera iz luke u Doveru. Dali su mi ključ i rekli gdje se nalazi. Kad sam ga dovezao, isplatili su mi 5000 funti, s obzirom da je auto bio pun droge. S vremenom su mi dovoljno povjerovali, pa sam vodio i vlastiti biznis.

Bio sam i utjerivač za jednog od najvećih narkobosova u Londonu, kojega u knjizi zovem Buldog. To bi uključivalo mučenje i, ponekad, nezamislivo nasilje.

Taj mi je posao osigurao sve što sam želio, apartman na vrhu zgrade, sportske automobile i gomilu novca, više nego sam mogao potrošiti. Sudjelovao sam i u reketiranju više londonskih klubova. Tamo smo najprije bili vratari i izbacivači, pa bi zastrašili vlasnike, a potom preuzeli klubove za sitne novce. Tako se droga mogla slobodno širiti klubovima i to je bio ogroman biznis. S druge strane, korumpiranim policajcima smo kupovali stanove, a oni su nama dojavljivali kada će biti racije. Može se reći da smo bili prava mafijaška organizacija.

… a nije imao ništa.

Dok sam čitao Vašu knjigu “Ispovijesti londonskog gangstera”, pomislio sam kako je Vaš život kao izbacivača bio svojevrsna Božja priprava za Vašu današnju službu. Slažete li se?

Da, bila je to priprema u smislu da prepoznam što je zlo i što je loše te u smislu da prepoznam koliko sam ponosan i arogantan. Sjećam se jednog incidenta u kojem su dvojica muškaraca došli u klub u kojem sam radio, a ja sam izlazio s jednom djevojkom koja je bila na popisu gostiju. Znate, u tom svijetu morate biti najjači i najluđi. Ta dvojica mi nisu bila prijetnja, ali samo zato što su se htjeli ugurati u klub skoro sam ih ubio. Zapravo, to sam učinio samo kako bih zadivio tu djevojku.

Često i sada, kada govorim u različitim zajednicama ili školama, koristim ono što je Majka Tereza, u mojoj prisutnosti, rekla jednoj svojoj susestri. Naime, ta joj je sestra rekla kako postoji jedan program u kojem im se pokušava oduzeti ugled i prikazati ih kao čudovišta, pa je sestra rekla da se moraju boriti protiv tih ljudi.

Majka Tereza samo je mirno rekla: “Ah, pa oni to nama pokušavaju oduzeti naš ugled. Odlično, to će biti jedan križ manje koji moram nositi.”

Ja sam pak pomislio na sve one ljude koje sam skoro ubio samo da bih sačuvao svoj ugled. Ovdje je pak bila svjetski poznata osoba koja svoj ugled doživljava kao križ. Toliko nam ponos i ugled znači da mislimo da je naša vrijednost samo u tome što ljudi misle o nama, umjesto da budemo ljubljena djeca Božja.

Vapaj Bogu i iskustvo “najjače” droge

U vrijeme dok ste radili kao izbacivač, u jednom ste trenutku osjetili potpunu prazninu. Tada ste zavapili Bogu i Bog Vas je čuo.

Zapravo nisam ja toliko vapio za Bogom, nego sam doživio nešto kada sam osjetio da mi Bog govori. Jednom sam uzeo puno kokaina i pomislio da doživljavam srčani udar te da ću umrijeti. Osjećao sam strašan pritisak na srcu, kao da životni dah izlazi iz mene i znao sam da idem u pakao. Zavapio sam Bogu da mi dadne drugu priliku, ne zato što mi je bilo žao, nego zato što nisam htio ići u pakao. Sjećam se da sam ustao i izrekao prvu molitvu još od djetinjstva. Rekao sam: ‘Bože, dosad sam uzimao od Tebe. Sada Ti želim davati.’

Tada sam osjetio najčišće iskustvo Božje ljubavi, za što sada znam da je bio Duh Sveti. To je bilo daleko snažnije od bilo koje droge koju sam dotada kušao.

Ova je bila besplatna, a ja sam htio još više. (smijeh) Jedina osoba za koju sam znao da je bila u vjeri bila je moja majka. Otišao sam k njoj i rekao što mi se dogodilo. Ona mi je rekla da se svakoga dana molila za mene, ali prije devet dana započela je i devetnicu zaštitniku beznadnih slučajeva sv. Judi Tadeju, a taj se “incident” dogodio posljednjeg dana devetnice.

Zaokret uz Gospinu pomoć

Međugorje je imalo veliki utjecaj na Vaš život.

Ubrzo nakon tog događaja otišao sam u Aylesford na jednu duhovnu obnovu na kojoj su bili međugorski vidioci. S njima je bio i fra Slavko Barbarić, u čijem sam se nagovoru susreo s Isusom koji upravo za mene umire na križu. Tad sam i zaplakao, prvi put nakon desete godine, kada su mi roditelji rekli da se razvode. Izašao sam s tog nagovora i pomolio se Mariji, s obzirom da je fra Slavko naglasio da je Marijina glavna želja dovesti nas k Isusu. U molitvi sam pitao da mi otkrije što bi Isus htio da učinim i onda u sebi čuo poticaj da pođem na ispovijed. Prvi svećenik kojega sam vidio bio je fra Slavko. Ispovijedao sam se kod njega više od sat vremena i nisam ništa izostavio.

Tek nakon te ispovijedi mogao sam osjetiti vjetar na svom licu i ptičice koje su pjevale jer me je grijeh ubijao, a ispovijed me vratila u život.

Htio bih vašim čitateljima poručiti da bez obzira što radili i gdje bili, Bog vas voli i želi da Mu se vratite. U svemu s čime se borite, koji god grijeh nosili da nije ispovijeđen, najveća sloboda koju možete naći je otići na ispovijed. Tamo će vam Isus udijeliti svoje milosrđe i slobodu.

Život u službi Božjoj

Kako sada služite Gospodinu, kako naviještate Radosnu vijest po cijelom svijetu?

Napisao sam četiri knjige, od kojih je prva prevedena na deset svjetskih jezika. Govorio sam pred pola milijuna sudionika Svjetskog dana mladih u Sydneyu, u nazočnosti pape Benedikta XVI. Na taj skup na koji su došli mladi iz Sjeverne i Južne Amerike, iz Australije i Novoga Zelanda pozvali su i mene kako bih im govorio o svom životu i obraćenju i otada kreće moja služba. Ali zaista je povlastica govoriti u Božje ime. Povlastica je i biti u Hrvatskoj. Uvijek kad sam ovdje, osjećam da me Gospa zove, zato što se ovdje ukazala. I zato što je imala tako veliku ulogu u Međugorju, ima veliku ulogu i u mom životu. Zato Međugorje doživljavam kao svoj drugi dom.

Što Vam daje snagu za stalna putovanja i evangelizacijske nastupe?

Molitva. Molim dva do tri sata dnevno, ispovijedam se jednom tjedno, svakoga dana sudjelujem na misnom slavlju, svakoga dana nastojim izmoliti Svetu uru. Mislim da ako želiš mir u srcu, moraš Bogu dati vremena. Ljudi ponekad misle da kad daješ Bogu svoje vrijeme, ti Njemu činiš uslugu. Zapravo, ti tada dopuštaš Bogu da blagoslovi tvoj život, tako da što Mu više vremena daješ, On može više blagosloviti tvoj život. A ja volim da blagoslivlje moj život, zato Mu dajem puno vremena.

Božji magarac

Za mene osobno je jedna od Vaših najvažnijih rečenica u knjizi: “Htio sam prenijeti Božju poruku ljubavi, a ne poruku o tome kako sam ja divan. Jer nisam bio.”

Volim o sebi misliti kao o Božjem magarcu. Znate da je Isus ušao u Jeruzalem na magarcu. Zahvalan sam Mu što koristi ovoga magarca jer me to čini radosnim. Volim govoriti o Njemu i služiti Mu. Ponekad magarac pomisli da je on važan, ali zaista je važan samo Onaj koga magarac nosi.

U svojoj knjizi pišete o važnosti opraštanja sebi i drugima, a često naglašavate i koliko je važno da svatko dođe do iskustva da je uvijek bio, jest i bit će voljen od strane Svemogućeg Boga.

Mislim da puno ljudi zaista ne razumije pripovijest o izgubljenom sinu. To nije samo jedna priča, to je priča za vječnost. I bez obzira koliko puta padnemo ili budemo u krivu, Bog Otac nas uvijek čeka i diže nas. Isus je na križu umro zato da bi nam mogao oprostiti. Zato volim to što kad zaista volimo Boga, ne možemo griješiti. Možemo posrnuti, ali ne ostajemo u grijehu, nego se dižemo jači. Mislim da bi ljudi trebali biti ponizniji i uvijek znati reći “Žao mi je!”, ustati i nastaviti hodati s Bogom.

Veliki dio Vašega rada uključuje obraćanja djeci i mladima. Što je, po Vašem mišljenju, ono najvažnije što im trebamo prenijeti?

Potrebno je opraštanje i nikada ne odustati od toga da se krene ispočetka. Treba ih potaknuti da se nastave prihvaćati – takvi kakvi jesu – i dajte im da iskuse da ih bezuvjetno volite. Razlog zašto ja želim biti u Božjoj blizini je taj što kad pogriješim, mislim da moram biti kažnjen, a On me još više ljubi. Zato Mu želim dati sve! Također, ako mladima ustrajno pokazujete da ih bezuvjetno volite, ne odustajete od postavljenih granica. Ako ih prekrše, nećete odustati od njih, nego ćete nastaviti truditi se, kao što se Bog trudi s nama, sve dok ne odgovore na pravi način.

Zlo abortusa

U drugom dijelu knjige pišete o zlu abortusa i svojim nastojanjima da se iskorijeni iz društva. Zašto je to toliko važno i kako se mi u Hrvatskoj možemo boriti protiv toga?

Majka Tereza jednom je naglasila da je reći da ima previše djece isto kao i reći da ima previše cvijeća. Djeca su najljepši dar ovom svijetu i ubiti dijete je uništiti ono što je Bog stvorio, a ja mislim da se tako uništava i društvo. Naime, tako proces biranja djetetovog spola ili sam spolni odnos postaje važniji od samoga života.

Mislim da je abortus veliko zlo, kako kaže Katekizam, i poduzet ću sve što je u mojoj moći da ga zaustavim.

Sveti Ivan Pavao II. je rekao da zemlja koja ubija svoje nevine gubi vezu s Bogom. Zato je toliko zemalja otpalo od Boga, zato što odobravaju i u njima se čine abortusi.

Uloga oca u životu djece

Dirljivo je bilo Vaše svjedočenje zajednici muškaraca župe sv. Stjepana u Botincu. Što ste im poručili?

Govorio sam im o tome da je za biti otac najvažnije naučiti voljeti i prihvatiti sebe, kako bi što više mogli voljeti svoju djecu. Rekao sam također da i pravi očevi plaču i da to nije samo za slabiće. Sasvim je u redu pokazati osjećaje prema djeci, zagrliti ih i poljubiti. Pravi muškarci smiju biti slabi i pogriješiti pa reći: “Oprosti mi, pogriješio sam.” Mislim da meni moj otac nikad nije rekao “Žao mi je!” sve dok nije pronašao Boga. Ali on me nikad nije ni mogao voljeti dok nije pronašao Boga. Prihvatio je Boga kojega nije mogao vidjeti da mu pomogne zavoljeti sina kojega je mogao vidjeti. I zaista mislim da kad roditelj stavi Boga na prvo mjesto, bilo otac, bilo majka, tad će im Bog pokazati svoju ljubav i pomoći im da djecu odgoje na pravi način.

Mr. Pridmore, jeste li se umorili od toga da tražite Božju blizinu i dovodite duše bliže Bogu?

Ne, zbog toga živim. Umara me odbijanje društva i vlada da prepoznaju važnost Isusa Krista. Čini me jadnim činjenica da se čitava društva i vlade okreću od Isusa. Znam da će, kad u nekoj zemlji Krist bude centar svega, to biti raj na zemlji.

Mr. Pridmore, hvala Vam na Vašem služenju u navještaju Radosne vijesti, što tolikima pomažete doći do Božje ljubavi i što ste odvojili vrijeme za čitatelje portala Hrvatske katoličke mreže!

Hvala vama i neka Bog blagoslovi vas i sve vaše čitatelje!