Vjerovanje, autoritet i vjera

‘Vjerovanje’ je za djecu, kaže moderni čovjek. ‘Vjerovati’ je slatko, ali zrela osoba nema prostora za ‘vjerovanje’ u strogom smislu. Jer strogi smisao podrazumijeva da netko zapravo nije vidio ono u što se vjeruje. ‘Vjera je … osvjedočenje stvari koje se ne vide’ (Hebrejima 11,1). U stvarnosti vjerujemo u mnoge neviđene stvari. Vjerujemo da je Tokio na istoku, mjesec je prašnjav, a u Afganistanu je vruće. Ove stvari su razumno vjerodostojne jer vjerujemo autoritetu koji ih donosi. Vjerujemo im, piše Catholic Exchange.

Nema vjere bez autoriteta, bez pouzdanog svjedoka. Naša uvjerenja se, dakle, ne tiču ​​naše provjere činjenica, već naše provjere autoriteta. Živjeli bismo usamljeno kad ne bismo vjerovali nikakvim autoritetima, budući da bi netko tko ne vjeruje nikome djelovao prilično nerazumno i s njim bi se bilo tko teško složio. Stoga, možemo ustvrditi da je protivno razumu biti protiv vjerovanja.

Vjera je dakle odgovor na Božju inicijativu, s pravom se naziva “teološkom krjepošću”. To znači da se, za razliku od drugih ljudskih vrlina, ne postiže ljudskim naporom.

Riječ “vjerovanje” nije potpuni pristanak. Možemo odlučiti vjerovati, čak i uz malo suzdržanosti, a to se temelji na pouzdanosti. Dječak koji priča priču o ribi nije isto što i astronaut koji opisuje Zemlju iz svemira, ali obojici možemo ‘vjerovati’. Nitko namjerno ne vjeruje u ono što iznutra misli da je lažno. (Ovo je zapravo velika lažna tvrdnja modernog ateista; da vjernici vjeruju da je ono u što stvarno vjeruju nevjerojatno.) Mi vjerujemo u nevidljivo jer je to razumno činiti. Ali “uvjerenja” nisu isto što i “vjera”. Vjera je puno više. “Uvjerenja” su neka vrsta skupa stvari, vjera je objedinjujuća cjelina. Ako dječak kaže da je ulovio najveću ribu tijekom kampiranja, možemo odabrati vjerovati u tu predloženu činjenicu, ali kada izgovaramo vjerovanje, kažemo da vjerujemo ‘u’ Boga. Nijansa je ovdje iznimno važna kada se raspravlja o riječi ‘vjerovanje’ i njenom odnosu s vjerom.

Kršćanstvo, s druge strane, ne tvrdi da je određeni čovjek dobio božansku poruku, već da je Božja riječ postala čovjekom – Riječ Božja koja je postala tijelom, a ne Riječ Božja zapisana.

Jedini način na koji možemo vjerovati ‘u’ nekoga – potpuno pristati na sve što dolazi od njega, – jest ako ta Osoba, taj Netko, ‘stoji neusporedivo više od zrelog čovjeka… i da je taj Netko govorio na način koji može čuti zreli čovjek,’ kako ističe Josef Pieper. Drugim riječima, samo ako Stvoritelj govori o Kreaciji na način koji možemo razumjeti, imali bismo neku vrstu ‘potpunog vjerovanja’. Vjera nije nužno pristajanje na ono što je rečeno, već na Onoga tko je to rekao. Ovo potpuno vjerovanje je vjera.

Vjera nije jedna činjenica zapisana u našim umovima, već “ako se ispravno shvati, uključuje dubinu nečijeg bića”, rekao je Henri de Lubac, te “daje definitivnu orijentaciju cijelom nečijem biću.” Tako je cjelovita jer dolazi od Onoga koji je potpuno Drugi. On se otkriva, a mi moramo odgovoriti na tu objavu (ako je istinita!) pristajanjem uz nju vjerom ili odbacivanjem. Tu se vidi još jedno razlikovanje vjere i uvjerenja – đavli vjeruju u Boga, ali nemaju vjere.

Pouzdanje kršćanske vjere

I ovdje se moramo vratiti na temu svjedoka – autoriteta dostavljača poruke, odnosno informacije, kojoj trebamo vjerovati ili odbaciti. Većina religija temelji se na nekoj vrsti otkrivenja Boga. Na primjer, Buda je dobio posebno buđenje i prenio tu tradiciju. Također imamo zanimljivo paralelno otkrivanje nebeske istine u religijama muhamedizma (islama) i mormonizma – ili bolje rečeno ‘prorocima’ Muhamedu i Josephu Smithu – obje su osnovali ljudi koji su primili posebnu poruku od anđela; obje su utemeljene usred tradicionalnog monoteizma (kršćanskog i židovskog); obojica su bili nepismeni, ali su nekako prenijeli svoju poruku.

Postoje stvari koje “činimo” s krjepošću i koje su nam zaslužene kao dobra djela vjere, ali to se uvijek odnosi na ono što je Bog prvo učinio, kao Inicijator. On je Pokretač, a mi smo ganuti i pokrenuti.

Kršćanstvo, s druge strane, ne tvrdi da je određeni čovjek dobio božansku poruku, već da je Božja riječ postala čovjekom – Riječ Božja koja je postala tijelom, a ne Riječ Božja zapisana. Katoličanstvo naviješta Riječ Božju koja je tijelom postala. Potpuno se temelji na Božjem utjelovljenju, Božjem samootkrivanju – Bogu koji se objavljuje. Isusove tvrdnje su neka vrsta ‘aduta’ za sve druge vjere – “Ja sam put…” Nakon utjelovljenja Boga, sve tvrdnje o Bogu moraju se mjeriti prema ovom Autoritetu, jer je to sam Bog. Dakle, ako su i Josepha Smitha i Muhameda posjetili anđeli koji nude odstupanja od riječi i djela Božjih u Isusu Kristu, čovjek mora odgovoriti da “čak i ako… anđeo s neba propovijeda… evanđelje suprotno onome koje ste primili, neka je proklet” (Galaćanima 1,8-9).

Pouzdanost svjedoka

Ali kako se Isus može smatrati drugačijim od bilo koje druge vjerske ličnosti? Je li doista tvrdio da je Bog? Religije su tvrdile da su božanstva postala čovjek. Herkul je čak bio neka vrsta čovjeka-boga kao što kršćani tvrde, zar ne? Višnu, hinduistički bog, više je puta postao čovjekom. Budući da je tako, odakle dolazi pouzdanje kršćanske vjere, jedinstveno od svih drugih tvrdnji? “Pouzdanje kršćana je uskrsnuće…” rekao je Tertulijan, “vjerujući da to živimo.” Autoritet kojem vjerujemo je svjedočanstvo, autoritet i pouzdanost, samog Boga objavljenog u Isusu Kristu, ali samo ako je uskrsnuo od mrtvih. Samo ako je uskrsnuće stvaran, povijesni događaj, kršćanska je vjera dostojna vjerovanja. “Kao uskrsnuli”, rekao je papa Franjo u Lumen Fidei, “Krist je svjedok vrijedan povjerenja.”

Vjera u Boga uistinu “zahvaća dubinu čovjekova bića”, a temelj joj je uskrsnuće Isusa Krista. “[Ako] Krist nije uskrsnuo, onda je … vjera vaša uzaludna” (1. Korinćanima 15,14).

Vjera je dakle odgovor na Božju inicijativu, s pravom se naziva “teološkom krjepošću”. To znači da se, za razliku od drugih ljudskih vrlina, ne postiže ljudskim naporom. Bog nas priprema za vjerovanje dokazujući svoju pouzdanu moć u uskrsnuću, i čim naša volja krene vjerovati Njemu kao odgovor na Njegovu milost, On tu krepost »ulijeva« izravno u našu dušu (KKC 159). Koliko nas, čini se, Bog želi privući k sebi! “Sve ću ljude privući k sebi…” rekao je Isus (Ivan 12,32). Vjera je djelo Božje, a odgovor čovjeka.