Svečano misno slavlje na blagdan sv. Josipa Radnika u petak 1. svibnja u Nacionalnom svetištu i bazilici sv. Josipa u Karlovcu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Marko Kovač, izvijestila je IKA.

Svaki poziv može služiti dobru

„Zamislimo prodavača koji svakodnevno stoji iza pulta i susreće ljude u njihovim malim, običnim potrebama. Njegovo poštenje može nekome uljepšati dan i izgraditi povjerenje, ali isto tako sitna neiskrenost može polako narušiti ono najvažnije.“

„Zamislimo inženjera koji projektira most. Njegovo znanje može povezati ljude ili ih dovesti u opasnost.“

„Zamislimo pravnika koji poznaje zakon do njegovih najtanjih nijansi, koji u rukama drži sustav pravde kao precizan, ali dvosjekli mač. Njegovo znanje može postati štit nevinome, čvrsta brana protiv nepravde i moćan glas istine pred moćnima, ali isto tako može se pretvoriti u hladno oružje kojim se nepravda uvlači u zakonitost, a krivnja opravdava riječima koje zvuče pravedno, a skrivaju suprotnost“, rekao je biskup u homiliji.

Mons. Marko Kovač / Foto Josip Vuković

„Zamislimo radnika čije ruke svakodnevno grade, stvaraju, oblikuju svijet, ali iste te ruke mogu i rušiti i uništavati. Svatko od njih, odnosno svatko od nas u raznolikosti naših poziva, može služiti dobru, ali i vlastiti rad pretvoriti u tihi instrument koji, umjesto da gradi, polagano razgrađuje povjerenje i istinu“, dodao je predslavitelj.

Nije li neobično da i najuzvišenije zvanje i najjednostavniji rad nose u sebi istu mogućnost – i dobro i zlo?

„Pa o čemu onda to ovisi? O rukama, o znanju, o okolnostima ili možda o nečem dubljem, skrivenijem, tišem? O onome što ne vidimo, a što upravlja svime što činimo. O srcu koje bira, o savjesti koja šapće ili šuti. Jer ruke samo izvršavaju, znanje samo omogućuje, okolnosti samo nude priliku, ali čovjek – čovjek odlučuje“, istaknuo je.

„U tišini vlastite nutrine rađa se ono presudno: hoće li moj rad postati blagoslov ili oružje razaranja. I zato pravo pitanje nije samo što radim, nego iz kojeg duha to činim. Jer ista ruka može biti produžetak ljubavi ili produžetak sebičnosti. A gdje se oblikuje taj duh, gdje se srce uči birati dobro? Ne u trenutku odluke, nego mnogo prije – u malim svakodnevnim izborima koje nitko ne vidi, u vjernosti kada je teško, u bratskoj opomeni kada je lakše prešutjeti, u poštenju kada nitko ne provjerava. Tu se srce polako oblikuje ili potvrđuje.

Srce bez istine i ljubavi može opravdati sve

Objasnio je da čovjek „ne postaje dobar ili zao odjednom“ nego „korak po korak, izbor po izbor“.

„Koliko puta čovjek zna što je dobro, a ipak izabere suprotno. Koliko puta savjest progovori, a mi je utišamo. Ne odjednom, ne naglo, nego malo po malo, dok savjest ne postaje sve tiša, a opravdanja sve glasnija. I tada dolazi najopasniji trenutak. Ne kada čovjek čini zlo, nego kada ga više ne prepoznaje kao zlo. Kada tamu počne nazivati svjetlom, a nepravdu pravdom. I tada više nije problem u mojim rukama, ni u mojem znanju, ni u okolnostima. Tada je problem u mojem srcu koje je izgubilo orijentir. A srce bez istine i ljubavi može učiniti sve i opravdati sve“, naglasio je propovjednik.

Predvoditelj slavlja rekao je da pitanje nije samo mogu li činiti dobro ili zlo, nego prepoznaju li razliku.

„Ako više ne prepoznajemo razliku, tko će nas zaustaviti? Tko će probuditi moje srce koje je zaspalo u vlastitim opravdanjima? Jer najdublja tragedija čovjeka nije kada pogriješi, nego kada pogrešku prestaje priznavati. Tada čovjek može nastaviti živjeti, raditi, stvarati, može biti uspješan, priznat, čak i hvaljen, a iznutra malo po malo gubiti sebe“, rekao je.

„Upravo tu, u toj tišini odluke, Crkva nam stavlja pred oči jednog čovjeka – ne glasnog po riječima, nego po radu, šutnji i vjernosti: svetoga Josipa. On ne drži govore, on ne raspravlja javno, on ne traži priznanja – on radi.“

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

„U njegovim rukama rad postaje poslušnost, u njegovoj šutnji rađa se vjernost, u njegovoj jednostavnosti skriva se veličina koju svijet često ne prepoznaje. I zato on stoji pred nama kao pitanje: kakav je moj rad? Je li to samo sredstvo za uspjeh ili mjesto gdje se oblikuje moje srce?“

Podsjetio je da je i sv. Josip bio kušan u svojoj pravednosti.

„Je li možda i njegov rad doveden u pitanje? Je li možda i njegova vjernost bila izložena sumnji? Je li možda i njegova čestitost bila gotovo zatamnjena neistinom, ljubomorom?… I nije li se nešto slično šaptalo i o Isusu kada su se njegovi sugrađani pitali: nije li ovo drvodjeljin sin? Kao da se u toj rečenici skriva čuđenje, ali i nepovjerenje. Kako bi iz nečega tako jednostavnog, drvodjeljina sina, moglo doći nešto istinsko, veliko, Božje?“

Propovjednik je naglasio da Josip ne odgovara bučno, ne brani se riječima i ne ulazi u borbe koje bi mogle raniti istinu.

Josip ostaje vjeran. Vjeran u poslu, vjeran u šutnji, vjeran u noći kada se ne vidi izlaz. Jer pravednik ne živi od toga da ga drugi razumiju, nego od toga da ostaje vjeran onome što mu je povjereno i onome kome je povjerovao.

„Uvjeren sam da je upravo tu skrivena najveća snaga. Ne u obrani vlastitog imena, nego u povjerenju u Boga koji vidi i ono što ljudi ne vide. Jer laž može biti glasna, ljubomora može biti uvjerljiva, nepravda može imati oblik istine, ali Bog ne gleda površinu – on gleda moje i tvoje srce. I zato Josip ostaje, ne kao onaj koji se dokazao pred ljudima, nego kao onaj koji je ostao pravedan pred Bogom“, zaključio je biskup Kovač.