Kad sam bio vrlo mlad redovnik, sa samo 23 godine i u samostanu samo godinu dana, čitanje Thomasa Mertona u našem podnevnom raspored stvorilo je u meni veliku unutarnju pometnju. Ne mogu se sjetiti koje su me riječi toliko dirnule, ali znao sam istoga trenutka da moram otići, piše brat Mark Dohle s portala Catholic Herald.

Bila sam jako ljutit jer sam mislio da su sve te godine vjerovanja da imam monaški poziv laž. Pa sam se popelo u svoju sobu da se spakiram.

Kad sam stigao u svoju sobu u, takozvanom, “domu hrkača”, postao sam jako pospan i legao na drijemanje prije nego što sam se spakirao. Kako sam mogao biti tako uznemiren i ljut, a opet osjećati neodoljivu želju za snom, bilo je nešto čemu sam se pitao čak i kad sam glavom udario u jastuk.

Redovnik je čovjek koji se drži Boga i u stanju očaja.

Tada sam usnuo san koji me zadržao u samostanu. Thomas Merton došao je k meni u snu i postavio mi ovo pitanje: “Mark, znaš li tko je monah?”

Foto: Fraydavid/ Cathopic

Da sam znao da će mi se to dogoditi u samostanu, sumnjam da bih ušao. To je vjerojatno istina za svako zvanje: Ono s čime se moramo suočiti skriveno je od nas, jer bi stvarnost bila previše mračna.

Odgovorio sam: “Ne, ne znam.” Nasmiješio mi se i rekao vrlo stvarnim tonom: “Mark, redovnik je čovjek koji se drži Boga čak i kad je u očaju.” Tada sam se probudio i znao da moram ostati.

Važnost te poruke u snu nije odmah donijela ploda u mojem mladom umu. Tek nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da je san ukazivao na stvarnost Božje vjernosti u svim mojim borbama, čak i najgorim od njih. Samo što prije nisam doživio očaj.

Foto: Alan Cabello/ Unsplash

Kratko vrijeme kasnije započeo sam putovanje koje je san oživjelo. Također mi je pomoglo da shvatim važnost prianjanja uz Boga kroz povjerenje i molitvu. Dok sam još imao 23 godine, moje se unutarnje stanje promijenilo. Intenzitet onoga što sam morao proći isprva je bio zastrašujući. Ovo je uobičajeni put koji slijedi čovječanstvo, ali da sam znao da će mi se to dogoditi u samostanu, sumnjam da bih ušao. To je vjerojatno istina za svako zvanje.

Ono s čime se moramo suočiti skriveno je od nas, jer bi stvarnost bila previše mračna.

San mi je ostao u sjećanju cijeloga života: “Drži se Boga, čak i u očaju.” Tako sam se držao i Bog je polako donosio ozdravljenje. Pretpostavljam da bih napustio samostan, riješio bih ovu ranu melemom ovisnosti. Recimo seksualna ovisnost, ili droga, ili hrana ili druge stvari. Moja glavna slabost je hrana.

Molitva me držala na putu prema ozdravljenju, premda je to bilo daleko od ravnoga hica. Trčao bih, smatrao bih beskorisnim i vraćao se molitvi, Gospodinu. Tijekom godina izlječenje je došlo, a zapravo se još uvijek događa.

Krist Isus je jedno s nama u svim ljudskim iskustvima, pa što dublje zalazimo u Kristov um, to više razumijemo svoje jedinstvo sa čitavim čovječanstvom. Kad se molim, osjetim tu duboku povezanost.

Još uvijek nisam točno shvatio zašto imam tu unutarnju ranu, ali to je u redu. Jedna od dobrih stvari u vezi sa starenjem je ta što ga ne moram popraviti, niti shvatiti. Sve što moram učiniti je moliti, vjerovati i živjeti iz dana u dan. U molitvi držim otvorena vrata za život i Boga koji se doimao doista odsutnim.

Moja radost, moja ljubav, moja ljutnja i požuda, moj unutarnji bijes, odmori su za molitvu. To je i moja veza s drugima, jer se moj put, iako jedinstven, ne razlikuje toliko od puta većine ljudi. U svojoj molitvi razumijem da kad ozdravim ili budem izliječen – jer je to putovanje tijekom cijelog života – ja rastem u svojoj želji da sa sobom povedem i sve ostale.

U ovome sam naučio što znači „svećeništvo vjernika“. Krist Isus je jedno s nama u svim ljudskim iskustvima, pa što dublje zalazimo u Kristov um, to više razumijemo svoje jedinstvo sa čitavim čovječanstvom. Kad se molim, osjetim tu duboku povezanost.

U molitvi učim vidjeti svoj odraz u drugima.

Samospoznaja ne znači da sam i sama shvatio. To znači da se svakodnevno susrećem licem u lice sa svojom radikalnom slobodom, kao i s borbom za rastom u slobodi. Ovo me oslobađa tereta suđenja drugima, kao i pokušaja odgonetanja.

Foto: Dario Zürchauer

Većini nas se to događa polako. Sjeme milosti jednom je zasađeno, a Bog vrši zalijevanje i žetvu. Pozvani smo moliti, voljeti i služiti jedni drugima. Ne suditi ili kritizirati.