Prisjetila sam se svakoga djelića moga vrtlarskoga projekta, piše pjevačica Tatiana Tajči Cameron u svojoj kolumni za Svjetlo riječi. Netko bi možda rekao kako sam smiješna u mom romantiziranju običnoga sađenja vrta ili bi protumačio moje ushićenje kao sindrom gradskoga života, no nisam se time opterećivala.

Radost do neba kad su nekim čudom ipak počele rasti i zahvalnost do suza kad sam narezala rajčice i paprike i ponosno ih pokazala djeci.

Potpuno zaokupljena čudesnim ciklusom sađenja i njegovanjem vrta, dopustila sam sebi da uživam u osjećajima koji mi taj proces stvara – počevši od jutarnjih trema i iščekivanja kada bih provjeravala jesu li sjemenke proklijale, divljenja malim klicama i smijeha tek poniklim tikvicama koje, pokrivene ljuskama izgledaju poput vila s kapicama. Pa onda uzbuđenje dok sam sadnice presadila iz plastičnoga staklenika (opremljenom jasnim instrukcijama, već pripremljenoj mješavini zemlje, malom drvenom lopaticom i sustavom zalijevanja koje štiti sjemenke od potopa ili suše uzrokovane neznanjem i neiskustvom nas urbanih amatera) u gredice vrta. Tuga je bila kada sam shvatila da sam ih prerano presadila i da većina nije preživjela. Radost do neba kad su nekim čudom ipak počele rasti i zahvalnost do suza kad sam narezala rajčice i paprike i ponosno ih pokazala djeci: „Danas jedemo salatu od plodova koji su od maloga sjemena izrasli u našem vrtu – podržani i hranjeni suncem, zemljom, vodom, zrakom i, naravno, ljubavlju.”

Život i ljubav

Sljedeće godine ću možda svladati i još jedan korak – naučiti kako sačuvati i spremiti sjeme biljaka iz moga vrta umjesto da ih naručujem preko interneta, pomislila sam vraćajući pažnju na sadašnji trenutak i zadatak koji imam. Moja mašta je poput crtića animirala male sjemenke koje su mi namignule prije nego što su se sretno začahurile ispod tankoga sloja zemlje. „Svi uređaji nominalni. Spremni smo za lansiranje.” Novi ciklus, novi krug života, nova izmjena energije i ljubavi, i ponovni dokaz koliko nas Stvoritelj voli.

Pospremila sam staklenik na sigurno mjesto gdje ga moj pas Luna neće dirati, jer je i ona jednako uzbuđena i znatiželjna da otkrije što se krije ispod plastičnoga poklopca, i započela radni dan. Ispred računala, u sobi zamračenoj zastorima kako bih lakše vidjela ekran. Iako sam taj dan imala puno posla, osjećala sam se ispunjenom novim zalihama životne energije.

Prvo na mom rasporedu bio je virtualni seminar za autore i pisce gdje sam upoznala Rachel. Smrznula sam se od slučajnosti (i osjetila kao da mi neki ekstra dosjetljiv anđeo šalje „highfive”) kad je Rachel rekla da piše knjigu o tome kako biljke utječu na fizičko, emotivno, psihičko i duhovno zdravlje ljudi. U kratkoj prezentaciji ispričala nam je o „hipotezi biofilije” – koja pretpostavlja da ljudi imaju urođenu tendenciju traženja veza s prirodom i drugim oblicima života (izvor: Wikipedia). Iako mnogima stran, izraz biofilija je nešto što je svatko od nas iskusio – ljubav prema svemu životu. Rachel je napomenula kako je Aristotel prvi iznio taj koncept, a Eric Fromm ga je onda definirao.

Ljudi se otuđuju od prirode, zaboravljamo ne samo da se za nju moramo brinuti nego i koliko ovisimo o njoj.

Pomislila sam kako ga je sveti Franjo živio i pokušao nam kroz biofiliju dočarati Božju ljubav kao poveznicu cijele kreacije – dok većina ljudi ipak radije hrli čarima tehnologije, betona, plastike – poput noćnih leptira za uličnim lampama.

Moderni stil života sve manje i manje daje pažnju zelenilu i biljkama. Ljudi se otuđuju od prirode, zaboravljamo ne samo da se za nju moramo brinuti nego i koliko ovisimo o njoj. No biofilija ili ljubav prema životu je upisana u naš DNA. Svatko od nas nosi je u sebi i kad-tad ćemo osjetiti želju da joj se vratimo.

Zauvijek dio nas

Ne znam kad je točno počela moja potreba da uzgajam vrt ili barem neku kućnu biljku. Iako sam odrasla u gradu, uvijek smo išli u šetnje u prirodu i na plac gdje su se prodavale toga jutra ubrane mrkve i salata čije je listiće moja baka prala sto puta da bi bila sigurna da slučajno ne bismo pojeli kojega pužeka. Kad sam se osamostalila i preselila u New York, netko mi je poklonio grančicu puzavca koju sam posadila i prenašala je kroz sto selidbi. Iako je puzavac bio izdržljiva biljka, često smo se našli na rubu preživljavanja. Onda bi moja majka došla u posjet i svojom ljubavlju, brigom i energijom koje zrače iz njezinih ruku oživjela i nju, a i mene.

Kad sam se udala i preselila se u kuću s malo zemlje, odmah sam izgradila mali herbarij i posadila ružmarin, peršin, bosiljak. Ubrala bih ih za obiteljske objede, osjećajući poveznicu između zemlje koja mi je tako samovoljno i darežljivo poklanjala mirodije kojima sam ja onda hranila svoju djecu. Čudesno i sveto.

Kad sam nedavno selila sina na koledž, natrpali smo auto stvarima koje će mu trebati. Kako je auto mali, jedva smo i sami stali u njega. Prije nego što je zatvorio vrata svoje sobe, primijetila sam da nosi još jedan mali paketić – kutijicu u koju je brižno posložio dvije male biljčice. „Imamo li mjesta još za njih?” pitao me je tihim glasom. Zapravo sam bila zatečena njegovom ljubavlju i povezanosti sa životom koji je želio sa sobom povesti i udomiti u svojoj sobi u stranom koledžu u vrijeme pandemije kad nije smio imati cimera. Znala sam da će mu biljčice biti više od dekoracije.

Biljke nas podsjećaju na cikluse života, na početke, krajeve i na istinu da život ne prestaje, samo se forma mijenja.

Kad sam već spomenula pandemiju, prošle godine kad smo morali prekinuti turneje i putovanja, vratila sam se tužna i zabrinuta sa zadnjega koncerta. Nitko nije znao što nas čeka. Jedino na što smo se mogli osloniti je bila vjera u život. Doma me je dočekala orhideja s dvije grane duboko ljubičastih pupoljaka. Mjesecima je cvjetala kao da nas želi podsjetiti da je život usprkos karantenama, zatvorenim prostorima, nemogućnosti da smo zajedno, i dalje divan i bogat ljepotom i izobiljem.

Biljke nas podsjećaju na cikluse života, na početke, krajeve i na istinu da život ne prestaje, samo se forma mijenja. Drvo koje smo moj pokojni suprug, naši sinovi i ja posadili, svakoga jutra me pozdravlja i obnavlja mi vjeru.

Čudesna je ljubav prema životu. I koliko god nas suvremeni život odvuče od nje, zauvijek je dio nas.

Predvečer toga istoga dana, internetom povezana s publikom, pjevam pjesmu o drvenom križu na kojemu je Isus izdahnuo, s kojega nam je rekao da žeđa – za našim dušama, ali možda i kao poziv da ne zaboravimo „zalijevati” život u sebi i oko sebe milošću i ljubavlju i spoznajom da smo dio nečega puno većega od nas samih. Osjećam radost i zahvalnost prema Stvoritelju i svemu što je stvorio. Jer sve oko mene „hvali i slavi Boga” hraneći i ohrabrujući moju dušu.

Sviram gitaru koja je izrađena isto od nekoga drveta koje je negdje raslo, koje je netko možda dolazio posjetiti ili sjesti ispod njegove krošnje da se odmori ili privinuti uz svoju dragu, koje su sunce i kiša i zemlja i zrak podržavali u rastu, koje je izdisalo kisik za svijet oko sebe, a koje je izraslo iz neke male, sasvim male sjemenke.

Čudesna je ljubav prema životu. I koliko god nas suvremeni život odvuče od nje, zauvijek je dio nas.