Talijanski misionar fra Paolo Maria Braghini, OFM cap., često je imao poteškoće dok je pokušavao širiti evanđelje među ljudima Amazonije, ali zahvaljujući velikodušnosti dobročinitelja ACN-a (Aid to the Church in Need – Pomoć Crkvi u nevolji), sada može učiniti više…
Fra Paolo Maria Braghini vraćao se u svoju misiju jednog poslijepodneva nakon što je otišao kupiti zalihe u grad, kada je oblak počeo zastirati prekrasno plavo nebo iznad amazonske prašume…, prenosi Katolički tjednik Nedjelja ba.
Božja milost
Ubrzo je uslijedilo jako nevrijeme. Uz ograničenu vidljivost, veliko plovilo koje je prolazilo nije čak ni vidjelo mali čamac fratra Braghinija, koji je bio prevrnut u brazdi. Fratar i autohtoni Indijanac Ticuna, koji je bio u njegovoj pratnji, povučeni su na dno rijeke. Uz veliki napor uspjeli su doplivati do obale i iscrpljeni se odvući na sigurno.
Hodali su u mraku više od sat vremena dok konačno nisu pronašli domorodačku zajednicu koja ih je primila.
Ali s opasnim mravima, komarcima i drugim kukcima koji vrebaju, mirovanje radi odmora bilo je luksuz koji si nisu mogli priuštiti. Hodali su u mraku više od sat vremena dok konačno nisu pronašli domorodačku zajednicu koja ih je primila. „Božjom milošću smo preživjeli. Ima sličnih slučajeva da su se ljudi utopili jer su struje bile jake“, rekao je kapucin.
Nesreće su dio života
Ono što bi za neke bila pustolovina života, za ovog svećenika bio je samo još jedan uobičajen dan.
Talijanski misionar stigao je u Amazoniju 2005. i poslan je u župu Sv. Franje Asiškog u selo Belém do Solimões, na tromeđi Brazila, Kolumbije i Perua. Trenutno pastorizira 72 zajednice, raspoređene u sustavu malih rijeka. Tijekom godina imao je bliske kontakte s aligatorima, tijelo mu je bilo prekriveno vatrenim mravima i morao je nositi ženu koju je ugrizao poskok, a da ne spominjemo kad mu se čamac nebrojeno puta pokvario i odlutao niz riječnu struju. „Nesreće su dio života. Jednom smo vidjeli nešto što je izgledalo kao stablo koje je oluja odnijela u rijeku. Kad smo se približili, otvorilo je oči. Bio je to golemi aligator. Skoro mi je srce iskočilo na usta“, prisjetio se fra Paolo Maria.
Život u prašumi
Govorio je o svojim početcima i kada je prvi put stigao u Belém do Solimões. „Pronašli smo župu koja je bila napuštena 15 godina. Nije bilo svećenika, vjerskih službi, a samo je šačica laika održavala vjeru na životu. U nekim sam zajednicama bio prvi svećenik koji je krstio. Bilo je puno nasilja, puno alkoholizma i visoke stope samoubojstava među mladima. Shvatili smo da vape za pomoći, za prilikama. Počeli smo s malim inicijativama poput glazbenih tečajeva podučavajući ih svirati gitaru, šivati i, malo po malo, pokrenuli smo nove pastoralne inicijative i evangelizacija je napredovala“, rado je ispričao kapucin koji je skoro već 20 godina u najvećoj svjetskoj prašumi.
Bilo je puno nasilja, puno alkoholizma i visoke stope samoubojstava među mladima.
Ta Amazonija…
Mjesto pastoralnog djelovanja misionara fra Paola Marie Braghinia – Amazonija, predstavlja najveću i najpoznatiju svjetsku prašumu koja zauzima gotovo trećinu južnoameričkog kontinenta, a njezine bogate šume, biljni i životinjski svijet prolaze kroz devet južnoameričkih država: Brazil (najvećim dijelom, oko 60%), Kolumbiju, Peru, Venezuelu, Ekvador, Gvajanu, Boliviju, Francusku Gvajanu i Surinam. Ipak, u Brazilu se nalazi njezin šumski dio, zbog čega je jako važna Brazilcima koji ju smatraju svojim nacionalnim blagom. Nažalost, prašuma Amazonija donosi i veliku financijsku korist državi pa ju brazilska Vlada pretjerano siječe kako bi iz toga izvukla brojne financijske benefite.
Ime je dobila po rijeci koja joj je donijela život – Amazoni – oko koje se razvio bogat biljni i šumski pokrov i koja je omogućila nastajanje jako velika broja biljnih vrsta, pa se Amazonija smatra jednom od najvažnijih bioraznolikih šuma u kojoj je svoje mjesto pod suncem našlo više od 15 000 različitih biljnih vrsta. U svijetu je poznata i po svojim stanovnicima, a riječ je o domorodačkim indijanskim plemenima od kojih mnoga nikada nisu imala kontakte s ostatkom civilizacije i koja su vrlo osjetljiva na sve promjene vezane uz prašumu, uključujući i njezinu sječu.
Amazoniju ljudi vrlo često nazivaju plućima svijeta, a razlog tomu je njezina proizvodnja kisika koja iznosi više od 20% ukupne proizvodnje kisika u svijetu. Prostire se na gotovo 6 000 000 km2, a život joj daje velika vodena površina koja uključuje rijeku Amazonu i više od 10 000 njezinih pritoka koje čine jednu od najvećih vodenih mreža na svijetu. Uz to ima i veliki utjecaj na cjelokupnu svjetsku klimu zbog toga što, kao i svaka prašuma na svijetu, upija ugljik.
Velika pomoć u evangelizaciji
No, misija fratra Braghinija bila bi još teža bez pomoći ACN-a koji od 1970-ih podupire misiju Crkve u Amazoniji. Tek je nedavno, osim što je prevela Dječju Bibliju na ticuna jezik, kapucinska misija uspjela nabaviti i četiri motorizirana kanua. „Zahvaljujući ACN-u, sada možemo posjetiti više zajednica jer radimo s domorodačkim misionarima. Svaka zajednica udaljena je otprilike jedan dan putovanja brodom. Svakoj skupini misionara osigurali smo po jedan drveni kanu i motor. Svaka skupina tada je mogla uzeti još jednu ili dvije zajednice, što znači da ih mogu posjećivati barem jednom mjesečno“, istaknuo je misionar.
Najveća etnička skupina u brazilskoj Amazoniji
Inače, Ticuna je najveća od nekoliko etničkih skupina koju pastoriziraju kapucini. S populacijom od 40 000 u brazilskoj Amazoniji, oni su i najveća etnička zajednica u regiji. Sjeme koje je evanđelje posijalo u beskraj Amazonije već počinje donositi plodove. Zajednice u Belém do Solimõesu svake nedjelje imaju slavlja kao i kateheze. Regija je također dom prvog đakona Ticuna, a drugi starosjedioci trenutno su u sjemeništu. „Naša velika snaga uvijek je bila u tomu što smo vjerovali u njih, da mogu i trebaju biti vođe i pastiri svojih zajednica, na svom jeziku i sa svojom lijepom kulturom. Oni osjećaju i razumiju da vjerujemo u njih, da ih volimo i cijenimo“, naveo je fra Braghini koji ima samo riječi hvale za dobročinitelje ACN-a koji nastavljaju osiguravati Dječje Biblije, motorne čamce, gorivo za pastoralne posjete, pa čak i osnovne pakete hrane tijekom najkritičnijeg razdoblja pandemije koronavirusa.
Naša velika snaga uvijek je bila u tomu što smo vjerovali u njih, da mogu i trebaju biti vođe i pastiri svojih zajednica, na svom jeziku i sa svojom lijepom kulturom.
„Puno vam hvala! Kažem ovo za sve starosjedioce koji već imaju koristi od vaše pomoći, sva sela koja posjećujemo s našim misionarima, svu djecu – toliko ih je ovdje, tisuće! – sve žene, očeve i mlade. Hvala im od srca, kako u njihovo, tako i u naše ime. Mi ovdje pokušavamo slušati Božji glas koji poziva kroz ljude. Također vas molimo za molitvu. Nije lako biti misionar u ovim krajevima. Izazovi su brojni i veliki. Molite za sve nas, za misionare u Amazoniji i diljem svijeta“, zamolio je na kraju fra Paolo Braghini.
Njegov primjer još je jedan u nizu onih koji spremno odgovaraju na Božju volju, a takve Providnost ne napušta. Pouzdanje je ključ.
Zaklada papinskoga prava Pomoć Crkvi u nevolji
Korijeni zaklade Pomoć Crkvi u nevolji (Kirche in Not / Aid to the Church in Need) sežu u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Europa je ležala u ruševinama, s milijunima raseljenih, traumatiziranih ljudi, beskućnika i onih mučenih glađu. Među onima koji su najviše patili bile su izbjeglice iz srednje i istočne Europe koje govore njemački.
U ovom vremenu velike potrebe o. Werenfried van Straaten osnovao je – po nalogu pape Pija XII. – organizaciju Pomoć istočnim svećenicima (Ostpriesterhilfe) u premonstratenskom samostanu u Tongerlou u Belgiji. To je kasnije postala papinska humanitarna organizacija koju danas poznajemo kao Pomoć Crkvi u nevolji.
Kao pastoralna inicijativa za pružanje duhovne i materijalne potpore svećenicima i njemačkim katolicima koji su nakon Drugog svjetskog rata protjerani iz država srednje i istočne Europe, organizacija je od samog početka djelovala u duhu pomirenja.
Jedan od prvih koraka koje je poduzela bilo je organiziranje prikupljanja hrane i odjeće za ratne izbjeglice u Njemačkoj, kao i njihova pastoralna skrb. U početku se zadatak činio gotovo nemogućim – pogotovo ako se uzme u obzir da su oni od kojih su tražene donacije i sami bili žrtve njemačke ratne okupacije u Belgiji i Nizozemskoj. Ipak, ustrajnim pozivima na pomirenje i bratsku ljubav, o. Werenfried uspio je potaknuti val milosrđa.
U početku se zadatak činio gotovo nemogućim – pogotovo ako se uzme u obzir da su oni od kojih su tražene donacije i sami bili žrtve njemačke ratne okupacije u Belgiji i Nizozemskoj.
Iznad svega, vrlo originalni projekti ove humanitarne organizacije stavili su ju u središte pozornosti. Na primjer, poslala je „svećenike s ruksacima“ na motociklima i u VW Bubama u područja njemačke katoličke dijaspore da pruže pastoralnu skrb za tamošnje prognanike.
Godine 1950. započeli su i s kampanjom „kapela kamiona“, pretvarajući 35 kamiona u „kapelice na kotačima“ za raseljene ljude. ACN je opetovano pokazao svoju sposobnost suočavanja s iznimnim izazovima kroz uspješne projekte. Šezdesetih godina prošlog stoljeća njihovi su programi pomoći prošireni na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku.
Zahvaljujući stotinama tisuća dobročinitelja, godišnje donacije diljem svijeta sada iznose više od 122 milijuna eura. Ova priča još jednom dokazuje kako vjera kada se provede u praksu, vodi u milosrđe.