Magistar bogoslova u Makarskoj fra Ante Antić je duhovno vodio grupu učiteljica, a među njima je bila i učiteljica gospođica Anka Bebić, kako ju je on zvao. One su dolazile kod njega na ispovijed i duhovne razgovore. On im je svake godine držao duhovne vježbe i pisao duhovna pisma. Učiteljica Anka Bebić nakon duhovnih vježbi je običavala govoriti da da se “osvježavala na izvoru milosti”. Živjela je sva za Boga i bližnjega. Geslo njezina života bilo je “Ljubav k Bogu i bližnjemu”. Svoj život je žrtvovala za svećenike. Brinula se za siromašne obitelji i djecu poput sv. Elizabete Ugarske. Po preporuci svoga duhovnika fra Ante Antića obvezala se i plaćala za godišnje uzdržavanje jednog siromašnog bogoslova- budućeg svećenika. 

Časni sluga Božji fra Ante Antić rođen je 16. travnja 1893. u uzornoj katoličkoj obitelji, oca Tome Antića i majke Tade rođene Vlahov, na otoku Prviću kod Šibenika. Nakon pučke škole polazio je 1905. sjemenište u Sinju, novicijat 1911. na Visovcu, te studij filozofije u Zaostrogu (1912.-1914.) i teologije u Makarskoj (1914.-1918.). Za svećenika je zaređen 29. 7. 1917. godine u crkvi sv. Lovre u Šibeniku. 

Prva svećenička služba bila mu je odgojitelja (magistra) klerika u Makarskoj od 1917. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956. godine službeno, pa i do svoje svete smrti u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. K njemu su dolazili na ispovijed i na duhovni razgovor ljudi svih dobi i zanimanja. Svima je znao reći lijepu riječ, savjet, ohrabrenje i pružiti pomoć duhovnu ali i materijalnu. Tražio je od drugih (najčešće od svoga gvardijana i osoba koje su dolazile k njemu na razgovor a bile su imućnije) da bi pomogao potrebite obitelji s djecom i pojedince (studente i studentice ili radnike koji su ostali bez posla). Rekao bi primjerice: “Daj izvadi hiljadarku za tu i tu osobu”. I ovaj bi izvadio jer je znao da fra Ante zna koliko on ima novaca u novčaniku.

Znao je čitati duše svojih penitenata (što su sagriješili i što su zaboravili reći na ispovijedi), i neke događaje koje su se u svijetu događale a nije to mogao znati jer nije gledao televiziju niti je čitao u novinama. Govorili su da ima duhovne antene. Primjerice kad je izabran novi papa on je otišao k braći svećenicima i rekao “Upravo je izabran novi Papa. Kleknimo braćo i pomolimo se za novoga papu!” Bio je blag i dobroćudan. Poboljevao je od mladosti i sav se savio od bolesti kralježnice kao  da se stalno klanja. Veselio se svakome tko je dolazio k njemu. Preminuo je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, gdje mu se danas nalazi grob. 

Pri Kongregaciji za proglašenje svetim u Rimu vodi se proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Priznate su mu herojske kreposti i s time naziv časnoga sluge Božjega. Još treba biti potvrđeno jedno čudo koje se dogodilo po njegovom zagovoru da bi ga sv. Otac proglasi blaženim. Mnogo je uslišanja po njegovom zagovoru, ali treba biti priznato od sv. Crkve. Zato bi bilo dobro da mu se molimo, kako bi bio podignut na čast oltara. Vjerujem da bi bilo uslišanja.

Anka Bebić rođena je u Novim Selima kod Metkovića,  23. rujna 1899. godine u poznatoj katoličkoj obitelji s osmero djece, koja je dala više duhovnih zvanja. Pučku školu završila je u rodnome mjestu a zatim je nastavila školovanje na Visu. Učiteljsku školu je završila 1920. godine kod sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, gdje je imala tetu časnu sestru. 

Prvo radno mjesto učiteljice bilo joj je u školi u rodnome mjestu-Novim Selima, odakle je nakon godinu dana dobila premještaj u Drvenik kod Makarske. Zatim je službovala u Krvavicama kod Makarske, u Makarskoj, Plini-Zavali, Vrgorcu i na kraju u Metkoviću, do svoje prerane smrti 1939. godine. 

Učiteljica Anka Bebić bila je pobožna od mladosti. U školi je podučavala i odgajala djecu, posjećivala bolesne, savjetovala odrasle, brinula se za siromašne obitelji s djecom, kao i o pojedincima u potrebi. Voljela je sv. Malu Tereziju i njezin put malenosti. Bila je franjevačka trećoredica a položila je i privatni zavjet čistoće pred svojim duhovnikom danas časnim slugom Božjim fra Antom Antićem. Sve je radila u dosluhu s njim i po njegovim savjetima. On je preko karitasa i crvenog križa nabavljao namirnice i odjeću, koje je ona dijelila potrebnima. Savjetovala je žene kako će se brinuti o bolesnoj djeci.

Ako slučajno nije mogla toga dana pohoditi crkvu okrenula bi se prema crkvi i klanjala bi se Presvetom od kuće.

Svaki dan je prisustvovala sv. misi, molila časoslov i svetu krunicu te obavljala Uru klanjanja pred Presvetim Sakramentom. Ako slučajno nije mogla toga dana pohoditi crkvu okrenula bi se prema crkvi i klanjala bi se Presvetom od kuće. Knjižicu za razmatranje joj je složio i svojeručno napisao njezin ispovjednik i duhovni vođa otac Antić. Po njegovoj preporuci vodila je duhovni dnevnik.

Anka Bebić umrla je mlada, mirno podnoseći tešku bolest raka, na glasu svetosti 4. listopada 1939. godine, u Metkoviću. Njeni đaci su je voljeli i dolazili k njoj kad su saznali da je bolesna. Dan uoči njezine smrti posjetio ju je njezin učenik Domagoj Gabrić, bratić misionara sluge Božjega o. Ante Gabrića, donio joj je buket crvenih i bijelih ruža, što je ona protumačila da joj ih šalje sv. Mala Terezija. Na sam dan smrti, a znala je kad će umrijeti, došao joj je njezin bivši učenik don Mirko Talajić, koji joj je izmolio molitvu umirućih i nakon toga je umrla. Ona ga je pratila molitvom, interesirala se da li još piše pjesme. Kad joj je odgovorio da ima puno posla, da ima problema kao mlad svećenik, ona ga je hrabrila da baš tada treba pisati. I on ju je poslušao.

Nekoliko dana prije smrti Anka se oprostila sa ukućanima. Tada ju je pohodio i njezin duhovnik iz Makarske fra Ante Antić i podijelio joj sakramente umirućih. On je s još četvoricom svećenika predvodio i sprovodne obrede i dopratio je iz Metkovića do Novih Sela. Tu je bio i njezin rođak vjeroučitelj don Radovan Jerković, kasnije mučenik, i mladi svećenik don Mirko Talajić, njezin učenik prve generacije iz Novih Sela (u M.M.Vekić, Svećenik i pjesnik don Mirko Talajić, Zagreb, 2013., str. 13 i 18.). Pokopana je, po svojoj želji, uz roditelje na mjesnom groblju u Novim Selima, u blizini crkve sv. Ante.

Svoj je život prošla čineći dobro. Svakome je bila na uzor svojom molitvom, trpljenjem i radom.

Otac Ante Antić joj je prigodom smrti izdao spomen-sličicu s njezinom fotografijom, na kojoj ne napisao: “Svoj je život prošla čineći dobro. Svakome je bila na uzor svojom molitvom, trpljenjem i radom. U svome životu posutu trnjem sve je primala iz ruke Božje. Posljednju tešku bolest raka podnijela je junačkom strpljivošću i potpunim sjedinjenjem sa svetom voljom Božjom. Sve svoje boli i patnje prikazivala je Bogu kao žrtvu za svećenike. Potkrijepljena sakramentima predala je svoju svetu dušu svome nebeskom Zaručniku, komu je svu svoju nježnu ljubav zavjetovala zavjetom sv. čistoće”.

Ovako je ocrtan njezin duhovni lik u Glasilu sl. Božjega fra Ante Antića (Dobri otac Antić, God. 19 (1989.), br. 4., str. 30.): “’Anka Bebić bila je djevojka fina osjećaja, nježne savjesti, ali – što je najglavnije – ona je bila djevojka duboke vjere, velike pobožnosti i žarke ljubavi prema Bogu. Ova velika ljubav bila je pokretač svega njezina djelovanja.’ Oni koji su je susretali već u najranijoj mladosti vidjeli su u njoj osobu za koju je ova zemlja samo ljestve po kojima se penje u nebo, živeći s Bogom i u Bogu. ‘Ona je – poput sv. Male Terezije – bila mala loptica u rukama Božje Providnosti’, zaključio je autor članka o pokojnoj Anki u glasniku ‘Gospa Sinjska’. “

Ona je bila djevojka duboke vjere, velike pobožnosti i žarke ljubavi prema Bogu.

Otac fra Ante Antić je namjeravao napisati njezin životopis, ali se on u međuvremenu bio izgubio. Ostali su samo neki njegovi dijelovi kao i šest duhovnih pisma koja joj je on napisao od 1926. do 1938. godine (u Ivan Macut-Dinko Aračić (prir.): Časni sluga Božji Ante Antić-Miljokazi na putu života, str. 67.).  

Učiteljica Anka Bebić, uz misionara slugu Božjega o. Antu Gabrića i mučenika don Radovana Jerkovića, jedna je od svijetlih likova poteklih iz Doline Neretve, vrijednih nasljedovanja.