Ispričat ću vam još jednu priču. Posjetio sam jednu mladu talijansku obitelj u našoj zajednici koja ima petero male djece. Mali Kristofer, koji je tek naučio hodati, trčao je preko sobe i preskočio nekoliko stepenica te pao na ulazu u kuću. Vi koji više radite s djecom ste to sigurno primijetili i prije, ali ja sam to primijetio tek te večeri: kada dijete padne ili se ozlijedi, postoji nevjerojatna pauza između pada i trenutka kada zaplače. To je nekoliko trenutaka apsolutne tišine. U tim trenucima sigurno majčino srce dođe do grla, jer je to bilo bum-bum-bum i tišina. Cijela je obitelj dojurila na mjesto nezgode i tu je bio mali Kristofer s velikim smeđim očima i gledao okolo tražeći oca kao da pita: jesam li povrijeđen?

On nije bio slobodan osjetiti bol, sve dok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti

On to još ne zna! To je kao da prije nego što osjeti vlastito tijelo, prije nego što provjeri vlastite vrške svog živčanog sustava, on to želi provjeriti kod svog tate. Jesam li povrijeđen?! Tata juri prema njemu i zagrli ga. Tek kad ga tata uzme u svoje ruke, tek tada počne plakati i vrištati. Bilo je to dobrih 5-6-7 sekundi pauze između pada i početka suza. Što se to događa?! Ne radi li njegov živčani sustav tako brzo kao vaš ili moj? Mislim da radi, ali nije u tome stvar. Vidite, on nije bio slobodan osjetiti bol, sve dok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti, da postoji dovoljno snažna ljubav koja može tu bol apsorbirati.

Većina ljudi odbacuje osjetiti bol ljudskih bića. Ne mogu si to dozvoliti, jer ako padnu, past će skroz do kraja. Tako je niječu, odbacuju, potiskuju, što god hoćete. I kada to izbije, izbija u tako različitim prikrivenim oblicima kao npr. zaređena osoba u depresiji, svaki treći dan ili stalno. Neki samostani koje posjećujem izgledaju kao ogromne apoteke! O Bože, kako bolesno. To ne znači da se kod svake bolesti morate pitati što činite krivo, jer se svi povremeno razbolimo, ali neke osobe vrte svoje živote oko posljednje bolesti. Kad ih vidite, znate da su potisnuli sve vrste ljutnje u sebi, sve vrste krivnje i sve vrste straha.

Ako se svaki dan budite s mišlju da morate zaraditi Njegovu ljubav, o kakvog li jadnog života

Vaše tijelo ne može to sve izdržati. Kad ne uživate, kada ne pustite stvari da jednostavno teku, ako nikad ne osjetite ruke vašeg Oca oko vas i sami nosite težinu vašeg postojanja, dan za danom, vaše će tijelo konačno posustati. Reći će: ja to više ne mogu podnijeti. Hoću van! Želim umrijeti! I tijela mnogih ljudi govore to isto: želim umrijeti. Ne osjećam se voljeno, ne znam tko sam, zarađujem ljubav, ali nisam siguran je li još uvijek tu. I ako se svaki dan budite s mišlju da morate zaraditi Njegovu ljubav, o kakvog li jadnog života!

Jedan mi je svećenik na kraju duhovnih vježbi rekao – znam da ćete ovo teško povjerovati i mislit ćete da izmišljam, ali rekao je: «Bio sam svećenik 36 godina i nikada nisam slavio niti jednu Misu od svoje mladomisničke, na kojoj bih osjetio radost, gdje bih osjetio da me Bog voli, sve do ove Mise na kraju duhovnih vježbi. Nikada niti jednu. Bio sam uvjeren da me Bog mrzi, da me samo tolerira i izdržava sa mnom«. Tada je taj svećenik u velikoj poniznosti preda mnom plakao, plakao i plakao, jer je shvatio da je u svojim kasnim pedesetim godinama čuo Evanđelje po prvi puta. Nikad nije znao da je TO Evanđelje. Ne znam što je mislio da je Evanđelje, ali zasigurno nije bila Radosna Vijest, nego strašna, grozna vijest. 36 godina i ne znati da vas Bog voli, nikad ne imati radosti u služenju Mise, živjeti u strahu od toga što ste ovog puta učinili krivo, jer Otac očito sjedi tamo i prijeti prstom, spreman da vas ulovi… O, volio bih danas vidjeti tog svećenika, jer sada poznaje radost.

Vaša sposobnost da gledate u Boga, znači da ste prvo prihvatili Njegovo gledanje u vas

Oči kojima uzvraćamo pogled Bogu su one oči kojima je on prvo pogledao nas. Razmislite o tome na trenutak, jer izgleda kao paradoks. To je ono što Ivan govori: niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Vaša sposobnost da gledate u Boga, znači da ste prvo prihvatili Njegovo gledanje u vas. Volio bih vas ohrabriti i nadam se da ćete ostati hrabri do kraja života: da jednostavno pokušate pogledati u Boga.

Uzvratite mu njegovo zurenje. Ne morate ništa reći, samo uzvratite njegovom piljenju. Pustite Ga da vas gleda. Znate da su oči najranjiviji dio; čak je i sam Isus rekao da su oči prozor duše. Ako je itko od vas radio u sirotištu ili ste radili s dječicom koja nisu imala prilike biti bezuvjetno voljena, primijetili ste da su svi ispunjeni strahom i ljutnjom. Ja sam primijetio da djeca koja nisu duboko voljena neće dopustiti da ih gledate u oči. Ono što žele više od ičega, učinit će nemogućim da se dogodi, jer se strašno boje da ćete pogledati i onda odvratiti pogled. I to će ih samo uvjeriti da je ono čega se boje istina – da su ružni i prazni.

Usudite se pogledati u Gospodina

Oni čeznu za nekime tko će pogledati i nastaviti gledati, ali prije nego će riskirati to odbacivanje, ono što obično čine je da svrate pogled i tako gledaju u pod. Stalno gledaju u pod. Jednom sam rekao jednom dječaku da me pogleda i on je dignuo glavu, ali je zatvorio oči najčvršće što je mogao. Znate da je želio više od ičega otvoriti svoje očne kapke, ali se nije usudio… Ponekad će pak gledati u vaše čelo ili u vaše uši, ali ne i u vaše oči.

Mi se pak prema Bogu ponašamo isto tako. Vjerujem da često gledamo u Njegovo čelo ili uši, ako ih ima. O, tako se bojimo uzvratiti pogled. Ali pokušajte. Obećajte da ćete pokušati. Ako to činite samo jednu minutu na dan i dozvolite da se dogodi veza, za koju godinu imat ćete kontemplativan život. To je jedino što ima smisla. To je zato što započinje realnost, realnost koja čini da sve druge realnosti izgledaju besmislene. Mislim da je Isus mislio na to kad je govorio o realnosti Kraljevstva Nebeskog.

Kad ljudi stignu na to mjesto, prepoznajete ih po tome što su u miru, jer znaju tko su, jer žive život iznutra

Usudite se dakle pogledati u Gospodina. Vaše gledanje u Njega je Njegov Duh u vama. Sve što vi trebate raditi je da završite tu vezu. I to je molitva. Ona nema puno zajedničkog s riječima, nego sa
zajedništvom. I kada vas On gleda, vi postajete djetešce kao onaj čovjek koji je htio da mu budem otac. Tada znate da On ima život za vas. I postajete goli, jer sve te stvari koje pokušavate činiti da biste se definirali izgledaju kao beskorisno gubljenje vremena. To nam ne treba, jer to nismo mi. Mi smo sinovi i kćeri Božje i zbog nekog nevjerojatnog razloga, još smo i ljubljeni. O Bože, zašto me voliš na taj način? Što to nalaziš u meni tako privlačno? Jer ja ne nalazim ništa lijepo. Gospodin tada otopi svu vašu mržnju usmjerenu prema vama samima, a On sam zna da je ona beskrajna, ta ljudska sposobnost da mrzimo sami sebe. Ja ne znam kako da to otopim, maknem, odbacim i pogledam u Gospodina i da Ga pustim da me gleda i da me zove imenom, da me oslobodi i da me zove «kćeri». Nema više od toga. Nemojte dakle sjediti i čekati to mistično iskustvo koje će se dogoditi kada ćete imati 75 godina. Jer to je sve. Stvar je samo u vjerovanju u to samo još više i dublje. I radovati se u tome.

Kad ljudi stignu na to mjesto, prepoznajete ih po tome što su u miru, jer znaju tko su, jer žive život iznutra. Uvijek znaju kako uživati, znaju kako pustiti stvari da budu, kao Marija. Pronalaze u sebi veliku čežnju da daju kao što su primili, ne zbog krivnje ili zato što bi htjeli spasiti svoju dušu, nego zato što je to jedina stvar koja ima smisla. Da, to jedino ima smisla: bezuvjetno davati kao što nam je bilo dano. Kada sami iskusite što to znači da vam se dan za danom daje bezuvjetno, ne možete zadržati struju, jednostavno dajete dalje, nastavljate tu rijeku davanja, i postajte dio toga, instrument pomoću kojeg se On prenosi.

Tada jedino što možemo činiti je reći: «Da, da, neka teče, neka teče, Gospodine. Nemoj mi dopustiti da stanem na put tome». Jer nema ništa što biste vi mogli učiniti kako biste ga zaslužili, možete ga jedino zaustaviti time što ne vjerujete u to. Time da ne vjerujete u to što je već tamo. Time da ne vjerujete tko vi jeste. Time da pokušavate zaraditi to što vam je već dano.

Zato molimo «Abba Oče», jer nam je taj duh dao, duh sinovstva, a ne duh ropstva

Zato molimo «Abba Oče», jer nam je taj duh dao, duh sinovstva, a ne duh ropstva. I tada gledamo oko sebe i možemo apsorbirati nešto od boli svijeta, znamo da se ne moramo bojati boli, jer ima više nego dovoljno ljubavi za apsorbirati.

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si tako dobar Otac, što si tako savršen Otac, ali i Majka. Zahvaljujemo Ti što si nam dao život koji je Radosna Vijest i molimo Te da nas učiniš Radosnom Viješću
za svijet. Gospodine, dolazimo Ti kao što je Isus došao, dolazimo Ti kao što je taj mladić došao do mene, i govorimo ti odlučno: «Oče, znam da imaš život za mene. I želim ga izvući iz Tebe. Bit ću ti sin, a Tebe, Gospodine, tražim da mi budeš Otac.» Budući da ne znamo kako bismo molili, dajemo Ti ovu molitvu zajedno s Isusom, u Njegovom duhu i u Njegovo ime.

Izvadak iz knjige „Slomljen, a blagoslovljen“ fra Richarda Rohra

Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu NotreDame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina. Cijeli tekst duhovnih vježbi možete pronaći OVDJE.