Ozdravljenje neizlječive bolesti, o čemu smo upravo čuli u evanđelju, ostavilo je snažan dojam najprije na bolesnika, a onda i na sve druge koji su to vidjeli. Sve što je Isus učinio bio je jedan jednostavan dodir i nekoliko izgovorenih riječi. Naočigled svih prisutnih guba je u samo nekoliko sekundi nestala s tijela bolesnoga čovjeka. Riječ je o neviđenom čudu, koje potvrđuje da Isus nije tek običan čovjek. On liječi snagom koja dolazi odozgo, koja je nadnaravna i koja potvrđuje njegovu vlast nad svime što postoji.

Guba je bila neizlječiva bolest, koja je napadala čovjekovo tijelo tako da ga je postupno uništavala. Udovi su propadali, bol je bila strašna, a zbog fizičke deformacije ljudi su postajali neprepoznatljivi. Budući da su se svi bojali ove bolesti, zaražene su udaljavali od mjesta gdje su se ljudi okupljali. Kako stoji napisano u Levitskom zakoniku, gubavci su morali hodati raščupane kose i razderane odjeće. Ako bi im se netko približavao, morali su izdaleka vikati: „Nečist! Nečist!“ Važno je razumjeti da je narod jednu tako tešku bolest doživljavao kao posljedicu grešnog ponašanja. Zato u ovome čudu što ga Isus čini želimo uočiti puno dublju i snažniju objavu od pukog fizičkog ozdravljenja.

Prizor u kojem se gubavac baca pred Isusa i moli ga za ozdravljenje ostavlja nas zatečene. Da bi uopće došao do Isusa, morao je prekršiti sve zakonske propise koji jasno kažu da se osoba oboljela od gube nikome ne smije približavati. Ovdje prepoznajemo veličinu vjere kojom gubavac pristupa Isusu. Iskrenoj vjeri nikada ne bi trebali smetati zakonski okviri. Takva vjera jasno govori da je unatoč izvanjskim zabranama važno doći pred Isusa i moliti ga za oslobođenje. Ovaj gubavac kaže: „Ako hoćeš, možeš me očistiti.“ Možda je bio pripremio dulji govor s dodatnim objašnjenjima, možda je i računao na to da će se nekako morati opravdati što je došao među ljude, ali u trenu u kojem kleči pred Isusom ništa od ovoga više nije bilo važno. Svoju molbu potpuno je sveo na zaziv pun jednostavnosti, povjerenja i finoće. To je snažna molitva koja dolazi iz srca! 

Isus nije bježao od njega. Zapravo je bio ganut njegovom vjerom. Najprije ga je dotaknuo i na njegovu jednostavnu molbu isto tako odgovorio jednostavnim riječima: „Hoću, budi čist!“ Normalna reakcija svakoga čovjeka pred kojega bi došao gubavac bila bi zaprepaštenje i bježanje. Isus čini drukčije od drugih već time što ostaje miran, a fizičkim dodirom i riječima ozdravljenja potvrđuje dostojanstvo ovog odbačenog čovjeka i vraća mu pripadnost Božjem narodu. „Više nisi izoliran. Opet si jednak svima ostalima.“

Ovaj nas događaj ohrabruje na putu prema našem nutarnjem ozdravljenju od grijeha u koje smo upali. Počinjenim se grijehom uvijek udaljavamo iz zajedništva vjere. Ako nemamo volju napustiti svoje grešno stanje, uskraćujemo si sudjelovanje u zajedništvu Kristova Tijela i Krvi. 

Ako doista želimo i mi prići Kristu, trebamo doći takvi kakvi jesmo –  odbačeni zbog svoga grijeha. No, da bismo doživjeli istinsko ozdravljenje i povratak u zajednicu, važno je moliti ga da nas od toga grijeha oslobodi.

Gubavac koji je prišao Isusu molio je da ga očisti od gube. Ako doista želimo i mi prići Kristu, trebamo doći takvi kakvi jesmo –  odbačeni zbog svoga grijeha. No, da bismo doživjeli istinsko ozdravljenje i povratak u zajednicu, važno je moliti ga da nas od toga grijeha oslobodi. Gubavac zasigurno nije htio da nakon susreta sa Isusom ostane gubav niti da mu se guba kasnije vrati. Tražio je potpunu slobodu. Tako činimo i mi kad dolazimo pred Isusa. Krist je naša jedina nada. Potražimo ga i kleknimo pred njega moleći ga da izliječi naše bolesti!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.