Slikovito govoreći, od antičkih vremena do danas čovjek je neprestano u amfiteatru. Bori se da preživi, da pobijedi, da bude prvi, da ga se barem nakratko slavi, da ga se „okruni“. Baš je borac. I zapravo ta želja biti prvi ili barem među prvima, na tronu, uvelike je uočljiva u svim sferama života. Svjedoci smo tolikih sportskih natjecanja koje rado gledamo: olimpijske igre, nogometna prvenstva, druga sportska natjecanja. Tu su i izbori za vršenje političke vlasti, natjecanja u školama… Biti prvi! Odmalena nas tako uče i nema tu ničega lošeg. U prvom redu, cilj je u svima probuditi ono najbolje što imamo i to znati i umjeti plasirati te razvijati se dalje. Drugim riječima, naša ljudskost, htjeli mi to priznati ili ne, smještena je u okvire ambicioznosti. Biti zdravo ambiciozan nešto je razumljivo i poželjno, no pošto-poto biti probitačan i laktati se, nadmetati se te ići ako je potrebno i „preko leševa“ do ostvarenja svojih ciljeva, daleko je od logike na koju nas evanđeoska epizoda poziva. „Ne znamo što ištemo.“

Budući da smo ljudi, u naravi nam je da smo društvena bića, međusobno upućeni jedni na druge. Jednako je tako i poziv na zajedništvo nešto što je vlastito nama kršćanima. I upravo u svjetlu te stvarnosti, u kojoj se zrcali naš odnos prema drugima, u kojem se ostvaruje i dolazi do izražaja ispit naše ljudskosti, mi zapravo uviđamo koliko smo ili uopće nismo razumjeli ispravno Gospodinove riječi i njegov nauk. Sve generacije svojih učenika Isus uči da prava veličina i vrijednost koja ih treba krasiti kroz vjekove nije u vlasti i vladanju nad drugima, nego u postojanom služenju svima. U tom smislu i riječi tko hoće biti prvi, neka bude svima sluga, treba uistinu posve razumjeti. Svojevrsni je to poziv na stalnu spremnost na žrtvu, predanje i altruizam. 

Onaj koji ipak želi da ga se cijeni, neka to zasluži, ali ne prvenstveno svojim položajem, imenom i prezimenom te funkcijom koju obnaša, nego postojanim služenjem u ljubavi. Jer po tome će svi znati da smo Njegovi učenici, ako budemo imali ljubavi jedni za druge. To je taj evanđeoski apsurd po kojem se mi kršćani ravnamo.

Ako se iz našeg ponašanja ne prepozna i ne uoči da smo učenici Onoga koji „sve čini novo“, Onoga koji stvara „novo nebo i novu zemlju“, onda se za nas ne može reći da smo razumjeli do kraja značenje i vrijednost poziva – biti i djelovati kao kršćani. „Među vama nije tako!“ Dobro da nam Isus ovako glasno i jasno poručuje. Novost je kršćanstva baš u novom, promijenjenom pogledu na svijet. Obratiti se i prihvatiti evanđelje znači i drukčije posložiti ljestvicu vrednota i vlastitih prioriteta. Evanđeoskim riječima: piti iz Isusove čaše ne znači ništa drugo nego prihvatiti logiku njegova umiranja za druge, ne živjeti više sebi, već Njemu i njegovima. Treba nam taj optio fundamentalis, takvo snažno opredjeljenje koje se rađa jedino u vjerničkom srcu. Ne tek diviti se Isusu, nego ga u svemu nasljedovati. To je taj izazov „Isusove čaše i Njegova društva“.

Sličnim riječima možemo ustvrditi: mi ne vjerujemo u Boga odredbi i zapovijedi, nego u Boga koji nam je pokazao svojim primjerom da je moguće ljubiti bez zadrške, do kraja i potpunog predanja. Takav je naš Bog Isusa Krista. Zato nam je potrebno neprestano obraćenje koje nas vodi promjeni srca i raspoloženja za druge te spomenutoj promjeni ljestvice vrednota. Afirmirati se u ljubavi i služenju drugima naš je izazov i zadaća. Bog Isusa Krista otkriva nam nove obrasce ponašanja i ophođenja s drugima, gdje više nije presudno gospodariti i upravljati nad drugima, nego im služiti.

Kršćaninova je zadaća biti u službi zajednice. Ono što imamo i znamo ugrađivati u zajednicu i opće dobro.

Kršćaninova je zadaća biti u službi zajednice. Ono što imamo i znamo ugrađivati u zajednicu i opće dobro. Svojevrsni je to poziv na sebedarje i solidarnost s braćom i sestrama. I kad promatramo službu Svetog Oca, naših biskupa, vršitelja dužnosti civilnih vlasti, zar treba drukčije razumjeti njihovu ulogu i logiku postojanja svih tih službi doli onako kako nas evanđeoski ulomak uči i potiče? S druge strane, kako je žalosno, kratkovidno i kratkotrajno kad talente zakopavamo i ne ugrađujemo ih na dobro šire nam povjerene zajednice, kad smo sami sebi svrha i kad u vlastitu srcu ne umijemo obuzdati častohleplje. Jednostavno, mjerom ljubavi i odgovornosti koju imamo prema braći i sestrama sve trebamo mjeriti i ravnati.

Sasvim konkretno, polazeći od nas samih, kod drugih nam smeta možda baš ono s čime se sami ne znamo nositi. Možda baš u svima nama ima tih „zebedejevskih“ želja biti istaknuti i primijećeni, biti prvi i pohvaljeni. Znamo se nasmijati na riječi Bog će platiti. Još uvijek su nam nekako draže ljudske hvale i zahvale, a ta svijest da je Božja hvala i njegova nagrada vječna i prenosiva za vječnost još nije dovoljno našla mjesta u našim srcima i mozganjima.

Razmišljajući o sadržaju Isusove besjede i opomene dvojici učenika, Ivanu i Jakovu, nisam siguran da se puno čudimo ili imamo razloga ljutiti se na njih dvojicu. Možda bismo i mogli s onom desetoricom činiti tako, ali znajući iz ove današnje situacije sagledati taj evanđeoski moment, vidimo da je mentalitet jako sličan. I naše želje nalik su željama ove dvojice, tako ih često snažno i glasno artikuliramo, ali, nažalost, ne u molitvi pred Bogom, nego u ophođenju s drugima, a da toga dovoljno nismo ni svjesni.

Molimo Gospodina da nam na ispravan način dadne razumjeti evanđeosku poruku koja nas poziva da po primjeru Isusa Krista, našega Gospodina i Učitelja, i njemu suobličeni, smognemo imati snage ovom „zemljom prolaziti čineći dobro“ braći i sestrama, znajući da nagrade i prva mjesta u kraljevstvu Božjem nisu prvenstveno naše zasluge, nego Njegov dar. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.