Na jednom mjestu sv. Mala Terezija zapisala je ovako: Ja osjećam, kad bi Ti – što je nemoguće – našao dušu slabiju i manju od moje, Ti bi se udostojao da je obaspeš još većim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u Tvoje beskrajno milosrđe.

Zakonitost stvari

Krenimo redom. Ne možemo govoriti o prihvaćanju svojih slabosti i mana bez da je apsolvirano prihvaćanje nas samih, odnosno prihvaćanje tebe od strane tebe.

Činjenica je da si ti sam sebi darovan, odnosno darovana. Svijet je postojao prije tvog rođenja, a postojat će i poslije tvoje smrti. I dok to može zvučati depresivno, jer se može nametnuti zaključak da bi svijet bio isti bez tebe i mene, želim reći nešto posve drugo.

Ne prihvaćamo sebe, pa mislimo da nismo dostojni Božje ljubavi.

Želim reći to da se nisi mogao odlučiti za svoj vlastiti život. Ti naprosto postojiš. Ali – zašto? O, kako bi svijet bio tužno mjesto, a stvarnost još depresivnija da je jedini razlog tvog postojanja tjelesno sjedinjenje tvojih roditelja.

Zakonitost stvari govori da sve ima svoj uzrok. Posljedica mog pisanja ovih riječi stvorit će članak. Dakle – ovom članku prethodi pisanje.

Romano Guardini, poznati teolog promišljanje o svom postojanju zapisao je ovim riječima: Na početku mojeg postojanja, ne samo u vremenskom, nego i u ontološkom smislu, kao korijen i temelj mojeg postojanja – nije moja vlastita odluka da ja budem. Na početku mog postojanja stoji inicijativa – Neko tko mi je dao mene.

Zanemarili smo Sv. pismo

Obzirom da ja sam ne mogu stvoriti svoju egzistenciju, odnosno postojanje, počinjem promišljati otkud ona dolazi. Otkud ja? Zašto ja? Ne želim i ne mogu vjerovati da sam slučajni produkt svojih roditelja. Kakav bi to život bio?

Na početku mog postojanja stoji inicijativa – Neko tko mi je dao mene.

Ako bi to bila istina, cijelo Sv. pismo bilo bi lažno. Nije li u njemu zapisana istina o životu? O čovjeku? O Bogu?

Nije li autor Sv. pisma ( sam Duh Sveti ) mislio i na tebe dok su se zapisivale riječi o životu? Ako misliš da nije, kako objašnjavaš riječi u Ps. 119 – Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše?

Ti naprosto postojiš. Ali – zašto? O, kako bi svijet bio tužno mjesto, a stvarnost još depresivnija da je jedini razlog tvog postojanja tjelesno sjedinjenje tvojih roditelja.

Kako objašnjavaš riječi upućene tebi osobno preko proroka Jeremije – Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih ?

A što tek s Psalmom 139., u kojem, između ostalog stoji:

Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
 kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

Umjesto zaključka

Znaj, tvoj Stvoritelj nije površan. Tvoj Stvoritelj je tebe osobno htio i stvorio. No, on se nije zadržao samo na tome. On uživa u tvom postojanju. Žao mi je što ti to nitko prije nije rekao. Žao mi je što si povjerovao/ povjerovala u brojne laži.

Zakonitost stvari govori da sve ima svoj uzrok. Posljedica mog pisanja ovih riječi stvorit će članak. Dakle – ovom članku prethodi pisanje.

Pitanjima koja sam do sada postavio ne želim napadati, već potaknuti te i ohrabriti da povjeruješ Božjoj riječi. Želim te ohrabriti da poslušaš što Bog ima za reći o tebi i tvojoj povijesti. Ne emocije, ne drugi – nego Bog sam.

Ne postojiš slučajno. Postojiš s namjerom – s Božjom namjerom. S namjerom Onoga koji je ljubitelj života. Prof. Ivančić znao je reći: Postoji netko te ljubi, simpatizira i tko je htio da baš ti postojiš. Eto, možda je zato vrijeme da se prihvatiš i zavoliš.