Vrlo je lako zaokupiti se brigama, zahtjevima i pritiscima radnog mjesta, pogotovo ako smo perfekcionisti. Međutim, razmatranje o ovim vrlinama nam može pomoći u dobivanju novog pogleda na naš svakodnevni rad i posvijestiti si da smo pozvani na svetost upravo kroz male, svakodnevne stvari. Kao što piše stranica Catholic Women in Business, ono što činimo za svijet putem našeg posla je bitno, no možda je bitnije kako to činimo.

1. Poniznost

Kada smo suočeni s vlastitim pogreškama vrlo je lako doći u napast opravdavanja, objašnjavanja pa čak i odbijanja. Poniznost nas oslobađa i omogućuje da iskreno sagledamo naš rad i budemo odgovorni ako smo negdje pogriješili. Ono je ključna vrlina kako bismo postali pošteni ljudi.

Poniznost zna biti teška i bolna, ali nas također oslobađa.

Kada preuzimamo odgovornost za svoje postupke i pokušavamo ih ispraviti, dobivamo poštovanje naših suradnika. Čak i ako dijelimo krivicu s nekim ili okolnosti mogu objasniti našu nevinost, možemo rasti u poniznosti tako da iskreno razmotrimo koja je bila naša uloga u određenoj pogrešci.

Poniznost zna biti teška i bolna, ali nas također oslobađa. Jedan od načina kako možemo rasti u poniznosti je molitvom litanija poniznosti. U tim litanijama molimo Gospodina da nas oslobodi od robovanja tuđim mišljenjima te nam pomaže da svjesno hodimo putem slobode i svetosti.

2. Poslušnost

Suočiti se s promjenama je zahtjevno, a pogotovo je zahtjevno kada to treba mirno podnositi na poslu. Bilo da se radi o novom šefu, prodaji tvrtke ili promjeni inicijativa, naš je prvi instinkt zaštiti se i držati se onoga čega poznajemo, pritom odbijajući sve ostalo.

Bez obzira s čime se suočavamo, Gospodin je gospodar svega, a ne mi.

Sve dok te promjene nisu pitanje nepravde, osvješćivanjem naše uloge kao zaposlenici, prilika je za vježbanje u poslušnosti. Umjesto da se inatimo, možemo njegovati stavove prihvaćanja i spremnosti da surađujemo s novonastalom situacijom. Umjesto da žalimo nad onim što će nas koštati neka promjena, možemo preuzeti pozitivan stav na radnom mjestu i poticati našu okolinu.

Na koncu, poslušnost je također vježba poniznosti. Koju god promjenu doživljavamo, vježbati poslušnost nam pomaže da ponizno prihvatimo i vjerujemo našim ‘vođama’. Podsjeća nas da bez obzira s čime se suočavamo, Gospodin je gospodar svega, a ne mi.

3. Prisutnost

Stvoreni smo za međuljudske odnose. Tehnološka dostignuća nam svakodnevno pomažu u radu i povećavaju produktivnost, ali nešto se izgubi kada provodimo čitav dan gledajući u ekrane umjesto jedan drugog. Radni dani mogu prolaziti, a da smo jedva prozborili riječ s našim kolegama ili kupcima.

Trebamo se truditi posvetiti našu potpunu pažnju kolegama kako bismo priznali njihovo dostojanstvo.

Nije teško uložiti trud u jednostavan pozdrav kada se sretnete na hodniku, ali može učiniti veliku razliku. Radno mjesto postaje humanije. Trebamo se truditi posvetiti našu potpunu pažnju kolegama kako bismo priznali njihovo dostojanstvo.

Prisutnost je pogotovo bitna kada se suočavamo s nekim sukobom. Ključno je gledati jedan drugog lice u lice kada tražimo rješenja. Poznato nam je koliko pogreške u komunikaciji mogu štetiti odnosima. Rješavati probleme uživo zahtijeva hrabrost, no dugoročno je uvijek bolje nego slanje stotinjak e-mailova. Kada se u sukobu pojavi iskrenost i poštovanje, onda postoji i mogućnost učvršćivanja odnosa i dubljeg međusobnog razumijevanja.

4. Radost

Svaki susret je prilika da unosimo radost u tuđe živote. Zloba, ogovaranje i negativnost truje radno mjesto. Kao kršćani, pozvani smo donositi svjetlost, a ne širiti tamu.
Ako vam ovo zvuči zahtjevno, pokušajte prije i poslije posla izmoliti ovu molitvu svetoga Franje:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo !
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

Biti radostan ne znači složiti sretan izraz lica. Radost znači izbjegavati širenje bilo kakvih otrova i usredotočiti se na stvaranje boljeg svijeta za one koje susrećemo.

5. Milosrđe

Jedan od milosti radnoga mjesta je da postoji mnogo prilika da vježbamo milosrđe. Bilo to zbog manjih ili većih pogrešaka, drugi će nas razočarati. Ovo je stvarnost timskoga rada. Kada se suočimo s tuđim greškama, imamo priliku strpljivo podnositi nepravdu. Uvijek bismo trebali pretpostaviti najbolje o drugima, a ne najgore.

Ako ne upoznamo druge, ne možemo znati što se nalazi u njihovim srcima ili koje su im namjere. Nastojati upoznati tuđe namjere nam pomaže zadržati odnose koje će postojati unatoč prolaznim konfliktima. Vježbati se u iskazivanju milosrđa nam pomaže da se i sami mirnije suočimo s vlastitim pogreškama.

6. Gostoljubivost

Trebamo nastojati sami postati mjesto dobrodošlice za sve koje susrećemo. Na poslu to znači njegovati domaću atmosferu koja se može ostvariti tako da pomognemo novim zaposlenicima da se snađu i prilagode. Također se može ostvariti tako da učinimo radno okruženje ugodnijim za naše suradnike, poput uređivanja ureda, slavljenja bitnih trenutaka kao što su godišnjice, rođendani, rođenje djeteta. Ne treba takve stvari uzimati zdravo za gotovo. One stvaraju jednu toplu, gostoljubivu atmosferu koja pomaže ljudima da osjete pripadnost i odanost.

7. Velikodušnost

Kada se osjećamo preopterećenima, počinjemo tragati za izgubljenim vremenom. Budući da smatramo kako nemamo vremena, povlačimo se od drugih kako bismo se usredotočili na vlastite zadatke. Usredotočenost je dobra, no ovakvo ponašanje može postati problematično ako počinjemo zamjeriti drugima kada traže našu pomoć. Počinjemo razmišljati ”to nije moj posao”, ili ”zašto ne može to sam/a učiniti?”.

Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije (Mt 5, 41).

Ovim se mislima možemo suprotstaviti odlukom da damo više nego što se od nas očekuje. Kao udovica iz Lukinog evanđelja (Lk 21, 1-4) koja je dala svoja posljednja dva novčića, možemo i mi odlučiti dati ne samo od našeg viška, već i ono što nam je teško dati. Na ovo nas poziva Krist u evanđelju: ”Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije” (Mt 5, 41). Nije bit u tome da radimo radi vlastite slave, već da dajemo sve što imamo kako bi služili drugima.