Kada mi katolici proučavamo biblijsku osnovu za papinstvo, obično se usredotočujemo na tekstove poput Mateja 16,17-19, Luke 22,31-32 i Ivana 21,15-17, i to je razumljivo. To su neki od ključnih odlomaka na koje teolozi i apologeti često ukazuju kao na dokaze za ovu bitnu katoličku instituciju, pa se naravno želimo usredotočiti na njih. Ali pritom ponekad zanemarujemo drugu stranu ove rasprave.

Pripreme za svetu 2025. godinu u Vatikanu / Foto: Vatican Media

Ako želimo učinkovito braniti papinstvo, moramo znati kako odgovoriti na argumente koji Petrovo prvenstvo niječu, a to je ono na što se želim usredotočiti u ovom članku. Posebno se želim osvrnuti na jedan od načina na koji naša protestantska braća i sestre često pokušavaju dokazati da sveti Petar nije bio prvi papa. Ako su točni, onda se katolički slučaj za papinstvo raspada i nijedan od naših omiljenih dokaza ne može ga spasiti. Zbog toga je važno da znamo kako opovrgnuti ovaj argument, pa zaronimo u njega i vidimo je li doista održiv, piše Catholic Exchange.

Protestantski argument

Argument se vrti oko jednog retka iz jedne od manje čitanih knjiga Novog zavjeta:

“Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati.” (1. Petrova 5,1)

Ovaj redak dolazi iz 1. Petrove poslanice, tako da ga je napisao navodni prvi papa, ali iznenađujuće, kada govori o sebi, ne kaže da je on glava Crkve. Umjesto toga, on sebe naziva “sustarješina”, a budući da je “starješina” jedna od novozavjetnih riječi za biskupe, to mora značiti da je on bio samo biskup, a ne glava cijele Crkve. A ako je to slučaj, onda se cijela ideja o papinstvu ruši, dokazujući da je katolicizam lažna religija. No, je li to baš tako jednostavno utvrditi? Odgonetnimo u nastavku.

Rimski biskup

Dakle, što bismo trebali učiniti s ovim? Opovrgava li ovaj jedan redak stvarno našu vjeru? Naravno da ne! Iako ovaj argument na prvu može zvučati uvjerljivo, trebamo samo malo zaviriti ispod površine da vidimo o čemu se zapravo radi.

Za početak, u ovom retku nema ničega što je zapravo u suprotnosti s katoličkim učenjem. Mi vjerujemo da je papa biskup (on je biskup Rima), tako da sama činjenica da je Petar sebe nazvao starješinom za nas nije problem. Samo to bi trebalo biti dovoljno da opovrgne ovaj argument, ali kopajmo malo dublje i vidimo što još možemo reći o tome.

“Moji sugrađani”

Zatim, poslužimo se analogijom. Kada predsjednici neke države održavaju velike, važne govore naciji, kako obično počinju? Često počinju riječima “moji sugrađani”. Za većinu građana ta se fraza toliko udomaćila da ne razmišljamo o tome, ali prema logici ovog argumenta, to znači da predsjednik zapravo ne može biti vođa neke države. Ako Petar ne može biti glava Crkve isto kao i “sustarješina”, onda predsjednik ne može biti glava zemlje isto tako kao “sugrađanin”.

Ali to očito nije točno. Predsjednik ne prestaje biti državljanin neke zemlje kada položi svoju zakletvu, pa iako nije samo “bilo koji građanin”, on je još uvijek “sugrađanin “. A ako je tako, onda isto može biti i s papom. On ne prestaje biti biskup kada je postavljen za biskupa Rima.

Papa sveti Ivan Pavao II.

Na kraju, pogledajmo još bližu analogiju. Sveti Ivan Pavao II. pisao je pisma biskupima svijeta i često im se obraćao riječima koje su vrlo slične onome kako se sveti Petar obraćao biskupima kojima je pisao:

“Časna braća u episkopatu” (Veritatis Splendor)

“Moja cijenjena braćo u episkopatu i svećeništvu” (Dies Domini)

“Moja časna braćo biskupi” (Fides Et Ratio)

Da li neki od ovih oblika obraćanja implicira da Ivan Pavao II. nije stvarno mislio da je poglavar Katoličke crkve? Naravno da ne! On je vrlo dobro znao da je on papa, ali je svejedno druge biskupe oslovljavao sa svojom “Braćo u episkopatu” i “Braćo biskupi”.

Učinkovito vodstvo

A zašto je to učinio? Pa, to je isti razlog zašto se predsjednici često obraćaju naciji s “moji sugrađani”. Dobri vođe znaju da je vladanje nad svojim podređenima i naglašavanje vlastitog autoriteta obično recept za katastrofu. To bi trebali činiti samo kada situacija toliko izmakne kontroli da moraju postaviti zakon, ali izvan takvih strašnih okolnosti, uvijek je bolje da se vođe poistovjete s ljudima pod svojom skrbi i naglase stvari koje ih ujedinjuju nego onih koji ih dijele. To čini ljude mnogo prijemčivijima za ono što imaju za reći i potiče sklad i mir među njima.

A znao je to i sveti Petar. Zapravo, odmah nakon retka u kojem sebe naziva “sustarješina”, on nastavlja reći ovo:

“Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno;” (1. Petrova 5,2-3)

Petar je znao da biskupi ne bi trebali gospodariti svojim kongregacijama, pa bi trebalo biti jasno zašto je sebe nazvao “sustarješina”. Jednostavno je slijedio vlastiti savjet. Znao je da ne bi trebao gospodariti nad drugim biskupima, pa umjesto da spusti nogu i u potpunosti iskoristi svoj autoritet, stavio se na njihovu razinu. Učinio je ono što su učinili mnogi predsjednici i pape kroz povijest, tako da činjenica da je sebe nazvao “sustarješinom” ne pruža ni malo dokaza protiv katoličkog shvaćanja papinstva.