Dana 10. listopada 1982. sveti Ivan Pavao II. proglasio je svetim oca Maximiliana Kolbea, heroja Auschwitza, kojeg je nazvao “mučenikom ljubavi”. Oca Kolbea uhitili su nacisti i poslali u taj zloglasni koncentracijski logor za smještaj poljskih izbjeglica, većinom Židova. U srpnju 1941. dobrovoljno je istupio na mjesto mlađeg, oženjenog oca kojeg su logorski čuvari odabrali za slanje u bunker gladi. Njegov nesebičan čin naposljetku je doveo do toga da se muškarac ponovno susreo sa svojom ženom na kraju rata, piše Catholic Exchange.

Njegov herojski i nesebični čin hrabrosti nije pohvaljen samo od strane Crkve; i drugi su u njemu prepoznali diva od čovjeka. Web stranica koja bilježi dio povijesti logora Auschwitz navodi: “Nevjerojatno djelo oca Kolbea nadahnuće je za cijelo čovječanstvo. Njegov život služi kao hvalospjev milijunima koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Svoju ostavštinu nije ostavio kao odu prošlosti – već kao svjetionik nade u budućnost…”

Crkva, koja slavi njegov blagdan četrnaestoga kolovoza, u svojoj liturgiji priznaje veličinu ljubavi ovoga čovjeka: „Bože, koji si svećenika i mučenika svetoga Maksimilijana Kolbea ispunio žarkom ljubavlju prema Bezgrješnoj Djevici Mariji i žarom za duše i ljubavlju prema bližnjemu, po njegovu zagovoru milostivo udijeli da se, težeći za tvojom slavom gorljivo služeći drugima, sve do smrti suobličimo tvome Sinu.” Otac Kolbe pokazao je zadivljujuću usklađenost s Kristovom žrtvom na križu, kroz koju možemo naučiti važne pouke o univerzalnom pozivu kršćanske duše da ljubi herojski.

Ta nada može nadahnuti i podignuti one koji su pokleknuli. Ta se nada javlja kada ljudi u patnjama i žrtvama drugih — ili čak u svojima — uoče ljubav i strast za istinom, ljepotom i dobrotom koja dokazuje da postoji nešto više, nešto izvan patnje što je i svjetovno i transcendentno. Čak i ako transcendencija na koju ukazuje Kristovo vazmeno otajstvo – vječna radost Neba – nije uočljiva ljudima kroz patnju, ipak možemo priznati da “slava koja je skrivena u samoj Kristovoj patnji” može biti očita i dovesti do nadahnjujuće nade. Takva nada, čak i kada izričito ne ukazuje na Krista i pobjedu njegova uskrsnuća, ipak može voditi prema tome, iako na skriven način. To je zbog univerzalnosti težnje ljudskog srca prema ljubavi koja je jača od sila zla.

Redak iz Svetog pisma koji možda najbolje opisuje krajnji čin hrabrosti mučenika milosrđa može se pronaći u petnaestom poglavlju Ivanova evanđelja, koje je Krist izgovorio svojim apostolima noć prije nego što je položio svoj život za čovječanstvo: “Veće ljubavi nema čovjeka nego ovo: da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Iv 15,13). Kroz povijest Crkve, pa i čovječanstva, bilo je onih koji su položili svoje živote da drugi žive, kao što je to učinio otac Kolbe onog srpanjskog dana prije sedam desetljeća.

Podoficir Michael Anthony Monsoor primjer je mladog katolika koji je tu “veliku ljubav” živio do samog kraja. Michael je bio dvadesetpetogodišnji američki mornarički SEAL, koji je tijekom vatrenog okršaja s pobunjeničkim snagama u Ar-Ramadiju u Iraku dobio zadatak pružiti zaštitu snajperskom elementu na krovu 29. rujna 2006., na blagdan sv. Mihovila arkanđela, zaštitnika mladih SEAL-a. Što se zatim dogodilo najbolje govori službeni citat za Medalju časti koja je posthumno dodijeljena mladom SEAL-u za njegovu hrabrost:

“Kako se neprijateljska aktivnost povećavala, podčasnik Monsoor zauzeo je položaj sa svojom mitraljezom između dvojice timskih suboraca na izbočenju krova. Dok su SEAL-ovi budno pratili neprijateljske aktivnosti,  jedan je pobunjenik bacio ručnu granatu s nevidljivog mjesta, koja se odbila o prsa podčasnika Monsoora i pala ispred njega. Iako je on mogao izbjeći eksploziju, podčasnik Monsoor je umjesto toga odlučio zaštititi svoje suborce. Istog trena i ne obazirući se na vlastitu sigurnost, bacio se na granatu kako bi svojim tijelom apsorbirao snagu eksplozije, spasivši živote dvojici svojih suboraca. Svojom neustrašivom hrabrošću, borbenim duhom i nepokolebljivom predanošću dužnosti suočen sa sigurnom smrću, podčasnik Monsoor hrabro je dao svoj život za druge.

Michaelovo junaštvo utjecalo je na živote brojnih američkih mladih, pokazujući im pravo značenje ljubavi – da bi bila prava, mora biti “spremna, pa čak i voljna, na žrtvu”. Ljubav koju je pokazao prema svojoj braći ista je ljubav koju je Krist pokazao prema nama. Njegova je priča ispričana na okupljanjima za mlade i u srednjoškolskim učionicama, nerijetko izazivajući suze pune strahopoštovanja zbog veličine nesebičnosti koju je pokazao tog rujanskog dana prije šesnaest godina. Mladići su bili zatečeni time, rekavši da nikada nisu razmišljali o ljubavi u tom smislu. Sa sigurnošću se može reći da primjeri kao što su ovi dokazuju da čak i unutar tame patnje i smrti, ljudi također mogu opaziti svjetlo; oni percipiraju “ne toliko poraz života i ljubavi, koliko pobjedu, pobjedu života nad smrću, ljubavi nad mržnjom”.

I otac Kolbe i Michael razumjeli su nešto duboko u vezi s Kristovim pozivom da ljubimo druge kao što On ljubi nas. Doista, nije svatko suočen s odlukom o životu ili smrti kao što su bila ova dva mučenika ljubavi, ali svi ljudi mogu naučiti veličinu ljubavi na koju smo svi pozvani. Možda nismo pozvani doslovno umrijeti za svog supružnika, ili dijete, ili prijatelja – ali uvijek smo pozvani voljeti ih samopožrtvovnim duhom.

Spoznaja da patnja i žrtva imaju transcendentan karakter toliko je potrebno u našem današnjem svijetu. Kad ljudi vide nekoga tko pati snagom, strpljivošću i izdržljivošću, nekoga tko pati za dobrobit drugoga, nekoga tko žrtvuje sve da spasi tuđi život, prisiljeni su na susret s transcendentnom tajnom koju ne mogu opisati. Čak i usred patnje, nada može ući: “…zvijezda nade je izašla – sidro srca doseže samo Božje prijestolje. Umjesto da se zlo oslobodi u čovjeku, svjetlo pobjednički sja: patnja – bez prestanka biti patnjom – postaje, unatoč svemu, himna hvale.”