Nadbiskup Fulton J. Sheen podsjeća nas da “Bog nikada ne odbija milost onima koji je iskreno traže”. U knjizi Najveća zapovijed, nadbiskup Sheen ističe nekoliko smjernica u kojima razlaže našu duboko ukorijenjenu potrebu da ljubimo Boga i molimo Njegovo milosrđe razvijajući osobni odnos s Njim kroz Sveto pismo i sakramente, piše Catholic Exchange.

Koristeći se spisima svetaca, filozofijom i nekim od svojih najboljih materijala iz više od desetak svojih knjiga, dobri nadbiskup nam objašnjava da Bog nikada ne odbija milost onima koji je iskreno zatraže. Nadbiskup Sheen piše:

+ Svaka osoba ima svoju sudbinu — konačnu sudbinu. Ona također ima manje ciljeve, kao što je zarađivati za život, podizati obitelj, ali iznad svega, tu je njegov najviši cilj, a to je biti savršeno sretan. Takav može biti ako ima život bez kraja, boli ili smrti, istinu bez pogreške ili sumnje, i vječni zanos ljubavi bez zasićenosti gubitkom. Sada je ovaj Vječni Život, Univerzalna Istina i Nebeska Ljubav definicija Boga. Odbiti kraj ovog konačnog projekta i zamijeniti prolazni, nepotpuni, nezadovoljavajući objekt, kao što je meso ili ambiciozni ego, znači stvoriti unutarnju nesreću koju nijedan psihijatar ne može izliječiti.
+ Revolucija u duši kršćanska je avantura. Ne zahtijeva mržnju, ne zahtijeva osobna prava, ne traži nikakve uzvišene titule i ne govori laži.

Samogađenje je početak obraćenja, jer označava smrt ponosa.

+ Tako je lako izgubiti Krista; Čak se može izgubiti i malom Nepažnjom; mala potreba za budnošću i Božanska prisutnost izmiče. Ali ponekad je pomirenje slađe od neprekinutog prijateljstva. Postoje dva načina da saznate koliko je Bog dobar: nikada ga ne izgubiti; drugi je izgubiti Ga i ponovno pronaći.

+ Čudan je paradoks, ali ipak istinit, da čovjek postaje najljudskiji tek kad postane najbožanskiji, jer je od vječnosti određen da bude suobličan slici Sina Božjega. Svaki oblik humanizma, dakle, koji niječe nužnost milosti i pokušava čovjeka usavršiti bez nje, traži od čovjeka da raste bez okruženja u kojem bi mogao rasti. Ostati na razini čisto ljudskog i održati ideal “priličnosti” je dopustiti čovjeku da se širi horizontalno, u smjeru ljudskog, ali ne i okomito, u smjeru božanskog. Humanizam dopušta širenje čovjeka na planu prirode, ali ne i njegovo uzdizanje na razinu milosti, a uzdizanje je daleko važnije od ekspanzije. Zaniječite red milosti, područje Božjeg Očinstva, i u kakvom okruženju čovječanstvo može rasti osim jadnog slabog čovječanstva poput njega samog? Budući da je duša duhovna, čovjeku je potrebno okruženje ne samo čovječanstva koje pripada području njegovog tijela, već ono duha, koje pripada njegovoj duši, a tek ulaskom u harmoniju s tim velikim okruženjem postiže kraj njegova stvaranja.

Suprotnosti nikada nisu tako bliske kao u području duha.

+ Sve dok duša dominira tijelom, dok se čovjek pridržava diktata ispravnog razuma, čovjek živi moralnim postojanjem prirodno. Ali iskustvo potvrđuje ono što Otkrivenje uči, naime da čovjek ne može držati cijeli moralni zakon kroz dugo vremensko razdoblje, a da ne padne u grijeh. Čovjek stoga treba pomoć odozgo i pomagala koje priroda ne može priskrbiti, a ovaj viši život koji daje snagu duši je milost. Čini nas djecom Božjom, dionicima Božanske prirode i nasljednicima neba. Milost je Kristov život u duši. Prije smo rekli da čovjek živi prirodno kada život duše dominira životom tijela: ovdje dodajemo da čovjek živi nadnaravno sve dok Kristov život dominira dušom i kroz nju cijelom prirodom. Zahvaljujući tom sudjelovanju Božjeg života u duši kroz milost, čak i ljudsko tijelo poprima novo dostojanstvo.

Razlog zašto nismo bolji nego što jesmo je taj što ne želimo biti bolji: grešnik i svetac razdvojeni su samo nizom sićušnih odluka u našim srcima.

Granica razdjelnice između neznanja i učenja također je duboka i široka: i dokolica za učenje i nadareni um bili bi potrebni da se neznalica pretvori u učenog čovjeka. Ali prijelaz od grijeha do vrline, od osrednjosti do svetosti ne zahtijeva nikakvu “sreću”, nikakvu pomoć vanjskih okolnosti. Može se postići djelotvornim činom naše vlastite volje u suradnji s Božjom milošću.

+ Kao što su svi ljudi dirnuti Božjom plamenom ljubavlju, tako su svi također dirnuti željom za Njegovom bliskošću. Nitko ne izmiče ovoj čežnji; svi smo mi kraljevi u egzilu, jadni bez Beskonačnog. Oni koji odbacuju milost Božju imaju želju izbjegavati Boga, kao što oni koji je prihvaćaju imaju želju za Bogom.

U svim drugim religijama morate biti dobri da biste došli k Bogu. U kršćanstvu ne morate. Kršćanstvo je realistično: počinje činjenicom da, što god da jesi, nisi ono što bi trebao biti.

+ Glavni problem svijeta je obnova SLIKE ČOVJEKA. Svaki put kad se dijete rodi na svijet, dolazi do obnove ljudske slike, ali samo s fizičke točke gledišta. Oporavak od tragedije može doći samo od obnove duhovne slike čovjeka, kao stvorenja stvorenog na sliku i priliku Božju i određenog jednog dana, ljudskom voljom u suradnji s Božjom milošću, postati dijete Božje. i nasljednik Kraljevstva nebeskog.

+ Razlog zašto nismo bolji nego što jesmo je taj što ne želimo biti bolji: grešnik i svetac razdvojeni su samo nizom sićušnih odluka u našim srcima. Suprotnosti nikada nisu tako bliske kao u području duha: ponor dijeli siromašne od bogatih, a preko njega se može prijeći samo uz pomoć vanjskih okolnosti i sreće.

+ Sposobnost obraćenja veća je u stvarno zlih nego u samozadovoljnih i samodostatnih. Sama praznina duše grešnika je sama po sebi povod za primanje Božje suosjećanja. Samogađenje je početak obraćenja, jer označava smrt ponosa.

+ U svim drugim religijama morate biti dobri da biste došli k Bogu. U kršćanstvu ne morate. Kršćanstvo je realistično: počinje činjenicom da, što god da jesi, nisi ono što bi trebao biti. Kad bi sve na svijetu bilo savršeno dobro, i dalje bismo trebali Boga, jer sva dobrota dolazi od Boga. Ali prisutnost zla čini tu potrebu još imperativnijom. Kršćanstvo počinje prepoznavanjem da postoji nešto u vašem životu i u svijetu što ne bi trebalo biti, što ne mora biti, a što bi moglo biti drugačije da nije bilo zlih izbora.

+ Postoje dva načina dolaska Bogu: kroz očuvanje nevinosti; i kroz njegov gubitak. Neki su došli Bogu jer su bili dobri, poput Marije koja je bila “milosti puna”; poput Josipa, “pravednog čovjeka”; poput Nataniela, “u kojem nije bilo lukavstva”; ili poput Ivana Krstitelja, “najvećeg muškarca ikad rođenog od žene”. Ali drugi su došli Bogu koji su bili loši, poput mladića Gerazenca “opsjednutog đavlima”, poput Magdalene, iz čije je pokvarene duše Gospodin istjerao sedam đavla; i kao razbojnik s desne strane koji je drugu riječ progovorio Križu.

Dragi Gospodine, prosvijetli moj intelekt da vidim Istinu, i daj mi snage da je slijedim. To je molitva koja se uvijek uslišava.

+ Prestani pitati što će ti Bog dati ako dođeš k njemu, i počni pitati što ćeš dati Bogu. To nije žrtva kako zvuči, jer, imajući Njega, imat ćete sve osim toga.

+ Bog ti tihim korakom ulazi u dušu. Bog dolazi k vama, više nego što vi idete k njemu. Svaki put kada je kanal napravljen za Njega, On ulijeva u njega svoj svježi dar milosti. I sve se to čini tako nedramatično – u molitvi, u sakramentima, pred oltarom, u službi s ljubavlju bližnjemu.

Njegov dolazak nikada neće biti ono što očekujete, a opet nikada neće razočarati. Što više odgovarate na Njegov blagi pritisak, veća će biti vaša sloboda.

+ Bog nikada ne odbija milost onima koji je iskreno traže. Sve što On traži jest da se nejasna žeđ za Beskonačnim, koja je potaknula dušu da traži svoje dobro u nizu užitaka, sada preobrazi u žeđ za samim Bogom. Sve što trebamo učiniti je izreći ove dvije molbe: Dragi Gospodine, prosvijetli moj intelekt da vidim Istinu, i daj mi snage da je slijedim. To je molitva koja se uvijek uslišava. I nema razlike je li želja za Bogom koju izražavamo proizašla iz naših gađenja, sitosti i očaja ili je rođena iz naše ljubavi prema lijepom, savršenom. Bog je voljan uzeti ili naše stare kosti ili naše mlade snove, jer nas ljubi, ne zbog toga što jesmo, već zbog onoga što možemo biti Njegovom milošću.”