Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost. Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila.

Naime, Hrvatskoj je u svibnju 1990. godine oduzeto gotovo sve naoružanje Teritorijalne obrane, a JNA, koja se u međuvremenu nedvosmisleno svrstala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, tada ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije. Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate pokazala se vrlo štetnom. Embargom na uvoz oružja Ujedinjeni narodi znatno su olakšali Jugoslavenskoj narodnoj armiji borbu protiv slabo naoružanih hrvatskih snaga. Bio je to još jedan u nizu ponižavajućih poteza svjetske diplomacije te nastavak politike koja bi održala Jugoslaviju na životu. Događaji koji su uslijedili pokazali su da se hrvatske oružane snage mogu boriti sa znatno nadmoćnijim neprijateljem u tehnici, a Republika Hrvatska 8. listopada proglasila je raskid svih državo-pravnih veza s propalom Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom.