Predsjedništvo BiH proglasilo je 20. lipnja 1992. ratno stanje, opću mobilizaciju i radnu obvezu. Kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a. U početku rata nije bilo sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Tako su u cilju zajedničkog djelovanja u obrani BiH, „polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti“, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović u Zagrebu na današnji dan, 21. srpnja 1992. godine, potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Sporazumom je izražena „ozbiljna zabrinutost zbog nastavka agresije ostataka JNA bivše SFRJ i srpskih i crnogorskih vojnih regularnih i neregularnih snaga na područja Republike Hrvatske i BiH“. Predsjednici su izrazili suglasnost da će buduće državno uređenje BiH polaziti od načela pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvata i Srba, te da će se ustavno-političko uređenje zemlje temeljiti na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih će se voditi računa o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima. Prema tom sporazumu HVO je priznat kao sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.
Državna delegacija Bosne i Hercegovine pritom je zahvalila Hrvatskoj na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine „iznad njenih mogućnosti“. Budući da se srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku nastavila, na temelju spomenutog sporazuma iz srpnja, predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali „Dodatak sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske.
Radi zaštite od agresije ponovo je zatražena energična akcija međunarodne zajednice i potreba jačanja napora na traženju političkog rješenja za prestanak rata. Između ostaloga, dogovoreno je da će se, u skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu od agresije, osnovati zajednički odbor radi usklađivanja obrambenih napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane, te da će Bosna i Hercegovina i Hrvatska zajednički zatražiti ukidanje embarga na izvoz oružja u te države, propisanog Rezolucijom 713 Vijeća sigurnosti UN-a iz rujna 1991.
Na temelju spomenutih sporazuma, postrojbe Hrvatske vojske protjerale su srpsko-crnogorske snage s područja u Bosni i Hercegovini koja graniče s Republikom Hrvatskom i ostale su braniti ih od novih srpsko-crnogorskih napada. No, spomenuti sporazumi, osim u pograničnim dijelovima, nisu predvidjeli pravu, cjelovitu hrvatsko-muslimansku vojnu suradnju. Predsjednik BiH Alija Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u Zagrebu 21. srpnja 1992. na Hrvatskoj televiziji izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju”, te da bi bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora”.
Vojna suradnja između Hrvata i Bošnjaka biti će dogovorena tek tri godine kasnije – 22. srpnja 1995. sporazumom u Splitu, a u međuvremenu će dvije strane zaglibiti u težak i tragičan sukob koji je odnio tisuće života.
Borna Marinić
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.