Njegove pogibije u svojoj knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara“ prisjetio se Damir Markuš:

„Gotovo svaki dan za nas je bio dan ‘D’. Napadači bi obično iz svega i svačega raspalili po nama, pa bi onda pokrenuli oklop i pješaštvo po svim ulicama linije razgraničenja. Kad bi započeo ples smrti nismo mogli sa sigurnošću znati kakvo je stanje bilo na punktovima desno i lijevo od nas, jer za provjeru stanja nije bilo vremena. Zbog toga se događalo da je neprijateljsko pješaštvo negdje uspjelo probiti liniju i doći nam s boka, a da mi to nismo znali. Tako nam je 10. listopada poginuo i zapovjednik Željko Delić Švico. Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon sto su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, Hosovce.

Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije ništa vrijedio, jer izgubili smo Švicu. Željko Delić – Švico bio je jedan od zapovjednika HOS-a kojeg su bojovnici iznimno cijenili. Sjećam se kad je jednom došao kasno na večer sa sastanka kod Jastreba i rekao nam da žele da nas podijele po cijelom bojištu, kako bi podigli moral ostalim braniteljima. Naravno, to je odbio. Bili smo jedna skupina, jači kad smo u liniji, cjelina, svi smo tako mislili. (…)

Bio je pravi ulični štemer, odmah se vidjelo na njemu da je prošao štošta u životu. Kad je nešto rekao, nije to bilo klasično naređenje, nego više kao prijatelj prijatelju, jako smo ga cijenili. Jutro kad je ubijen metkom iz snajpera promijenilo je mnogo toga. Njegovom pogibijom izgubili smo ‘glavu’. Trebalo nam je neko vrijeme da se koliko toliko oporavimo, ali nikad vise to nije bilo isto. Nije se imalo puno vremena ni razmišljati, borbe svaki dan, bilo jačeg ili slabijeg intenziteta, nisu nam dale da se opuštamo. Bio je pravi vođa, s njim smo dosta izgubili i trebalo nam je vremena da se ‘posložimo’. Švico kao vođa, bojovnik, prijatelj, sve najbolje je krasilo tog mladog čovjeka, koji je došao iz sigurnosti Austrije kako bi se borio za slobodnu Hrvatsku. Laka mu zemlja koju je toliko volio.“

Istog dana u borbama na Sajmištu život je položio još jedan heroj Domovinskog rata – Branko Drinovac Lega. 

On je iz rodne Bresnice kraj Požege, u koju mu se obitelj doselila iz Rakitna kraj Posušja, dragovoljno otišao u Vukovar.

„Branko se, inače, volio šaliti. Jednog dana na vanjskim vratima, poljubio me i kaže: ‘Ja odoh u Vukovar. Zbogom mama, tko zna hoću li se vratiti.’ Odgovorim mu: ‘Čuvaj se sine četnika’, a sve mislim da je njegova šala. Kako je otišao, više se nije vratio“, prisjetila se jednom prilikom njegova majka Ruža njegova odlaska od kuće. Otišao je s prijateljem Miletom Filipovićem, a od naoružanja imali su jednu automatsku pušku i sto metaka. U Vukovaru se pridružio obrani Sajmišta, dijela grada koje se našlo pod najžešćim udarima neprijatelja. U trenutku pogibije Branko Drinovac Lega imao je 27 godina.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.