“Bio je milo i drago dijete, omiljen u selu”, započela je Olivera sjećanje na svojeg brata i nastavila:

“U mladosti je rastavljao i sastavljao motore, za tehniku je bio lumen. U selu smo imali jednu diskoteku u kojoj je bio DJ, a osim što je puštao muziku sam je sklapao razglas. Zanimala ga je tehnika u svakom pogledu, od motora do elektronike.” 

JNA je služio u Makedoniji, u Štipu, a doma se vratio u proljeće 1991. godine. Ubrzo su se u selu počele držati straže u koje se uključio i Zoran. Teški dani za obranu sela počeli su u rujnu 1991. kada je okupiran susjedni Tovarnik, no Olivera se prisjeća hrabrosti branitelja među kojima je bio i njezin stariji brat: 

“Kako je Zoran po VES-u bio nišandžija na tenku, on i još par momaka iz sela odlučili su prijeći u okupirano područje kako bi izvukli i osposobili jedan tenk koji je kraj Tovarnika ostao u kvaru. U tome su i uspjeli te su tenk dovukli u obližnju Jelaš šumu. Nakon nekoliko dana uspjeli su osposobiti tenk za što je saznao stožer za obranu Iloka. Oni su rekli da im tenk dovezu u Ilok jer nisu imali nikakvog oklopnog naoružanja niti teške artiljerije. Dečki su rekli da im mogu dovesti tenk, ali pod uvjetom da oni ostanu u njemu kao posada i tako je i bilo.” 

Sredinom listopada JNA je okružila Ilok, a stanovništvo i dio branitelja se predao. Tako su Zoran i njegovi suborci morali napustiti svoj tenk no oni se sami nisu htjeli predati nego su krenuli u proboj i preko oranica se probili do Vinkovaca. Zorana je ratni put odande odveo u Slatinu gdje se priključio novoosnovanoj 136. brigadi Hrvatske vojske. 

“Mi se cijelo to vrijeme nismo vidjeli. Mama, tata i ja bili smo u Lovasu koji je 10. listopada pao. Nismo znali ni gdje je, ni šta je. Mi smo tek na Badnjak 1991. izašli iz sela i kada smo preko Bosne došli do Zagreba našao nas je jedan Zoranov suborac koji je s njim izišao u proboju iz Iloka i rekao nam da je Zoran poginuo u Slatini”, prisjetila se Olivera i kroz razgovor oživjela uspomenu na Zorana Balića s kojim je kobnog dana poginuo suborac Josip Grahovac.

Zoranova je obitelj svoj prognanički život već za vrijeme rata započela, a nakon rata i nastavila u Slatini u kojoj je Zoran poginuo i gdje mu je grob. Zoran Balić stradao je 20 dana prije 20-og rođendana. Desetak godine nakon njegove pogibije obitelj mu je napisala pismo objavljeno u knjizi „Pismo ratniku“:

“Dragi naš sine, ovim pismom tvoji tužni roditelji i sestra Olivera žele ti po tko zna koji put zahvaliti za sve što si učinio za svoga kratkog života. Prisjećamo se tvog djetinjstva i stasanja u odraslog muškarca, sve do dana kad si bez oružja, ali s mnogo srca, krenuo u borbu za bolje sutra, ne sluteći da se više nikada nećemo vidjeti. Prisjećamo se i tvojih riječi na rastanku da ćeš se vratiti kad rat završi i da ćeš se na tenku kroz Lovas provesti. Teško nam je bilo kad su nas četnici iz naše kuće istjerali. Sada smo u Slatini, ali ponekad odemo u naš Lovas, u našu kuću. Tamo je sve pusto i tužno. Tata je na tavanu našao onaj autić s kojim si se kao dijete igrao i sada ga čuvamo. Danima i noćima – uvijek si s nama, u našim mislima i srcima.

Dragi naš sine, jednoga dana srest ćemo se gore, među zvijezdama. A do tada, neka te čuva dragi Bog i anđeli nebeski. Za tobom tuguju mama, tata i sestra.”

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.