Rođen je u Pčeliću, selu nedaleko Suhopolja. Nakon završetka srednje škole, odlazi u Zagreb gdje studira na Elektrotehničkom fakultetu, kojeg napušta nakon smrti oca te se vraća pomagati majci koja je ostala sama. Imali su 50 jutara zemlje, a Vlado je ubrzo pokrenuo i električarski obrt s nekoliko zaposlenih. Sa suprugom Melitom otvorio je krajem osamdesetih kafić u Virovitici, poznavao je mnogo ljudi, a kada su počele demokratske promjene uključio se u rad HDZ-a. Osnovao je stranački ogranak u Pčeliću u kojem je uz Hrvate živio i znatan broj Srba. Pokušavao je odvratiti mještane srpske nacionalnosti od pobune u čemu je imao djelomičan uspjeh. Mnogi Srbi nisu se uključili u oružanu pobunu i ostali su mirno živjeti u svojim domovima, a dio se čak uključio u obranu Hrvatske. 

Sudjelovao je u blokadi virovitičke vojarne u siječnju 1991., a osnivanjem 50. samostalnog bataljuna ZNG Virovitica aktivno se uključio u obranu Hrvatske. S njime sudjeluje 3. rujna 1991. u oslobađanju sela Jasenaš, prvog oslobođenog sela u Domovinskom ratu. Ubrzo se osniva 127. brigada Hrvatske vojske koja je odigrala značajnu ulogu u oslobađanju Bilogore u operaciji „Otkos 10“, a zatim i oslobađanju Papuka u operaciji „Papuk 91“. Vlado Harmund bio je zapovjednik voda u 6. suhopoljskoj satniji 1. bojne 127. brigade HV. Njegova je satnija držala položaje iznad Suhopolja na crti Levinovac – Pivnica Slavonska – Mala Klisa.

Upravo je ondje, prvih dana operacije „Papuk 91“, Vlado teško ranjen.

„Bio je izuzetan čovjek, vrhunski vojnik, uvijek je išao prvi i zadnji ostajao kad bi išli na teren. Bio je baš poseban. Tog jutra kad je stradao, ja nisam bio prisutan, no kako sam čuo dečki su doručkovali i krenuo je jak minobacački napad. Oni su nas inače znali tuči baš kad bi mi doručkovali ili ručali. Kada je krenuo napad dečki su se povukli u podrum, međutim Vlado je ostao među zadnjima vani i kraj njega je pala granata. Iako je imao šljem, jedan geler ga je pogodio u glavu“,  prisjetio se 29. studenog 1991. Zvonko Kožnjak, tada zamjenik zapovjednika 1. bojne 127. brigade.

Ranjena su još dvojica pripadnika 127. brigade i dvojica pripadnika dragovoljačke satnije iz Koprivnice. Vlado je ubrzo zbrinut u virovitičku bolnicu, iako je imao rane po cijelom tijelu, ona na glavi bila je najteža. 

Zbog toga je idućeg dana prebačen u Zagreb na KBC Rebro gdje je na današnji dan preminuo. Dana kada je trebao proslaviti svoj 35. rođendan, 6. prosinca 1991. ispraćen je na vječni počinak. Iza sebe ostavio je sina (12) i kćer (6) te suprugu Melitu. Ona je već više godina predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata Virovitica. 

 „Obilježavamo godišnjice naših muževa, kao i sve važnije obljetnice iz Domovinskog rata. Vodimo brigu o našim bolesnim članicama, o zapošljavaju djece poginulih hrvatskih branitelja i družimo se. Svake godine idemo na kuglačke turnire, evo ove godine bile smo u Rijeci“, prepričala je ukratko aktivnosti udruge Melita Harmund i završila sa sjećanjem na Vladu s kojim je bila u braku više od 14 godina.

„Kažu ljudi vrijeme liječi rane, ma nema šanse, to nije istina. Vlado je za mene bio najbolji čovjek na svijetu.“

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.