Njezini su tenkovi izašli iz vojarni kako bi ponovno preuzeli nadzor nad međunarodnim graničnim prijelazima na kojima su već bili postavljeni slovenski nacionalni simboli i natpisi s imenom nove države. Pripadnici slovenske teritorijalne obrane i milicije na to su blokirali prometnice barikadama. Uskoro je došlo do silovitih okršaja u kojima se JNA koristila i ratnim zrakoplovstvom. Mnogima u samoj armiji, a posebno mladim vojnicima nije bilo jasno što se događa.

Slovenija je opozvala svoje predstavnike u saveznim organima, a Janez Drnovšek povukao se s položaja člana Predsjedništva Jugoslavije. Ustavni predsjednik toga Predsjedništva Stjepan Mesić zatražio je od štaba Vrhovne komande u Beogradu da odmah obustavi sve vojne operacije u Sloveniji. Istodobno, priopćenje je poslao svjetskoj javnosti, vijeću Europske zajednice i Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji.

Istog, 27. lipnja tenkovi JNA silu su demonstrirali i na ulicama Osijeka. Tada je nastao i jedan od prizora koji su obilježili Domovinski rat i koji je obišao cijeli svijet, a prikazuje kako jugoslavenski tenk bezobzirno gazi crvenog „fiću“.

Crveni „fićo“, koji je uskoro postao nezaboravan simbol hrvatske borbe za slobodu, bio je u vlasništvu Branka Breškića. On je te večeri točio gorivo u svog crvenog fiću na benzinskoj crpki blizu kobnog križanja. Kada je ugledao jureći tenk bez dvojbe je svoj mali, crveni auto parkirao nasred prometnice i, kao što se vidi na snimci, mirno odšetao. Tenkom T-55 koji je pregazio njegov auto upravljao je Hrvat Josip Ilić iz Županje koji je kasnije pobjegao iz JNA. Njih dvojicu mnogo godina kasnije spojio je HRT koji je o spomenutom događaju snimio dokumentarac.

U njemu smo između ostalog saznali kako Ilić nije htio pregaziti „fiću“, no zapovjednik mu je u leđa uperio pištolj i zaderao se “Po gasu!” što je on kao mladi ročnik i poslušao. Od grada Osijeka Breškić je 1995. na poklon dobio crvenog Golfa. Obojica aktera ove nezaboravne priče, koji su kasnije postali pripadnici 3. gardijske brigade Hrvatske vojske, danas su pokojni – Branko je poginuo u prometnoj 2001. u 41. godini, a Josip je umro 2010. u 38. godini života.