Iako su Čibarići uspješno poslovali, a Tuna je na tržnicama u Vukovaru i Borovu Naselju imao kioske za prodaju voća i povrća, krajem 1990. godine pristupa rezervnom sastavu MUP-a te se na samom početku ratnih sukoba dragovoljno uključuje u obranu domovine. Kada je počela bitka za Vukovar, Tuna se sa svom svojom braćom priključio obrani grada čega se prisjetio Tunin stariji brat Mato Čibarić.

„Kad je to počelo, sva šestorica smo se istog momenta aktivirali u obrani Domovine. Svaki na svoj način. Tuna je bio na Trpinjskoj cesti pod zapovjedništvom Blage Zadre. Branio je Borovo Naselje u kojem je i živio, u Slavonskoj ulici. Posljednji put vidjeli smo se 11. rujna kada sam u Borovo Naselje dovezao hranu pred Mjesnu zajednicu Alojzije Stepinac. Tu smo se slikali svi. Okupila su se sva braća i svi smo bili kod Tune na ručku zajedno s tatom i mamom. Ja sam se noću izvukao natrag prema Varaždinu gdje sam živio. Supruga me pitala kako su moji, a ja sam rekao da su svi živi i zdravi, no isto tako da oko Tune imam loš osjećaj. Nažalost taj se osjećaj pokazao opravdanim. Već 14. rujna Tunu su ubili na pragu njegovog doma, a roditelje nam odveli i nikada ih nismo pronašli.“

Tog dana započeo je tenkovsko-pješački napad na Borovo Naselje, najžešći do tad. Dok su branitelji Trpinjske ceste pružali grčeviti otpor agresoru koja ih je napadao, Tuna se nalazio u Slavonskoj ulici koja je potpadala pod zonu njegove odgovornosti, kao prvi zapovjednik punkta kasnije poznatoga pod imenom “Zolja”. Kada je uočio tenkove koji su nadirali iz smjera Trpinje zapovjedio je evakuaciju civila, ponajprije žene, djece i staraca koji su bili skriveni po podrumima kuća. Tenkovi i pješaštvo bili su nezaustavljivi. Svojim je suborcima Tuna u bezizlaznoj situaciji zapovjedio da se povuku prema Bilogorskoj ulici, a on je ostao sam na punktu štiteći odstupnicu svojim ljudima. Pružao je otpor neprijatelju sve dok nije pogođen mitraljezom s tenka koji je ušao u ulicu, a potom, tek tridesetak metara od obiteljske kuće, istim tenkom nečovječno pregažen.

„Čim mi je policija javila što se dogodilo krenuo sam prema Vukovaru te sam 16. rujna ušao u grad. Brata sam pronašao u bolnici u tzv. ‘Drvenoj baraci’. Htio sam njegovo tijelo prenijeti u Varaždin no njegova supruga i djeca rekli su kako žele da bude pokopan u Vukovaru. Nažalost nije nam uspjelo da ga pokopamo jer je počelo bombardiranje“, prisjetio se Tunin brat Mato za HKR.

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije, 20. lipnja 1998. godine Tuna Čibarić sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Dana 28. studenoga 2018. godine, odlukom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, Tuna Čibarić odlikovan je posmrtno Redom kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu. Svojeg brata, kao niti roditelje koje još uvijek traži Mato Čibarić nikada neće zaborvatiti:

„On je bio poseban. Svojim borcima je rekao – ako ste gladni i žedni, ako što nađete u kući uzmite pojedite i popijte, ali ako što uzmete iz tuđe kuće ja ću biti taj koji će vas ubiti. Toliko je bio pošten. Kobnog 14. rujna roditelje su nam odveli u Trpinju i smjestili ih u logor. Trag im se izgubio tek kasnije. Ne znam kako je to moguće. Kako čovjek može nestati, čovjek koji ima ime i prezime nije niti prah niti magla da može nestati.“

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.