Nakon zaduženja opreme i naoružanja međimursko-dalmatinski vod, koji je brojao 42 pripadnika, krenuo je 28. rujna na jug Hrvatske. Iako je konačan cilj bilo dubrovačko ratište, hrabri Međimurci predvođeni Ivanom Vurušićem došli su do Vodica gdje su zbog potrebe za ljudstvom ostali kako bi pomogli domicilnim braniteljima. Pripadnici međimursko-dalmatinskog voda zauzeli su 30. rujna 1991. godine položaje uz cestu Zaton – Benkovac gdje ih je dočekalo „vatreno krštenje“. 

Kako je neprijateljska vojska napadala s dva tenka i oklopnim transporterom, a Međimurci nisu imali protuoklopna sredstva, zapovjednik Ivan Vurušić odlazi u Vodice po potrebno naoružanje te prijeko potrebna sredstva veze. Pri povratku s vozilom ulazi u minsko polje te se odlučuje istim putem vožnjom u „rikverc“ izvući na sigurno. Ipak, vozilo nailazi na protutenkovsku minu te dolazi do tragedije u kojoj je Ivan Vurušić izgubio život dok su Janko Zelko, Stjepan Rošoci i Drago Novak teško ranjeni. Međimursko-dalmatinski vod nakon šokantne pogibije zapovjednika odlazi na zadarsko ratište gdje početkom listopada sudjeluje u presudnim borbama za obranu Zadra. Po povratku u Čakovec velik dio voda dragovoljno se priključio 54. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde.

Istog 30. rujna 1991. u zapadnoj Slavoniji dogodio se stravičan zločin. U Bodegraju kraj Okučana ubijeni su supružnici Marija i Stanko Šajnović te njihov sedmogodišnji sin Renato. Bio je to jedan od zločina koji su se na tom području dogaðali nakon okupacije Okučana sredinom kolovoza 1991. godine. 

Obitelj Šajnović hladnokrvno je ubijena pred kućnim pragom, a njihova su tijela ekshumirana 1996. godine iz šljivika u blizini njihove kuće. Iako je Milorad Dabić, pripadnik TO Okučani, priznao ovo i još neka ubojstva nesrpskog stanovništva na tom području za to nikada nije osuđen. Protiv njega te Boška Krnjajića i Gostimira Milanovića kao suučesnika podignuta je optužnica Vojnog suda JNA u Zagrebu sa sjedištem u Banja Luci još u studenom 1991., a kako predmet nije okončan suðenje je nastavio 2003. općinski sud u Beogradu na kojem su Krnjajić i Milanović osloboðeni, dok je Dabić poslan na liječenje kao psihijatrijski slučaj. 

Tragedija obitelji Šajnović u Domovinskom ratu nažalost nije stala na ovom tragičnom događaju. Jedan od sinova Marije i Stanka te brat malenog Renata, Nikola Šajnović, poginuo je 1993. godine kao izvidnik 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Nakon niza inicijativa i napora, danas će u Bodegraju 28 godina nakon ovog strašnog zločina, na mjestu gdje su pronađeni posmrtni ostaci obitelji Šajnović napokon biti otkriven spomenik „ranjena golubica“ koji ukazuje da se na tom mjestu nalazila masovna grobnica.

https://hkr.hkm.hr/svaki-dan-9-45-domoljubne-minute/