Prvi napad bio je usmjeren na hotel Termiu kraj Bizovačkih toplica, gdje je od siline detonacije i pritiska na ulazu u hotel poginuo jedan mladi muškarac. Samo sat vremena kasnije zračnim napadom neprijateljska avijacija pokušala je srušiti željeznički kolodvor. Ispaljeni projektili teško su oštetili nekoliko obiteljskih kuća u blizini kolodvora.

U drugom zračnom napadu MIG-21 ispalio je ubojite projektile na samo središte Bizovca prepuno mještana, civila i radnika koji su se vraćali svojim domovima s posla. Stradali su mještani, koji su se tamo zatekli, patrola prometne policije, djelatnici Robne kuće i slučajni prolaznici. Tog dana u mjestu Bizovac poginulo je prema jednim izvorima 8, a prema drugim 9 osoba, među kojima i jedanaestogodišnji dječak, dok je preko 20 osoba ranjeno. Unatoč pokrenutom sudskom postupku za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem.

Na današnji dan 1994. godine poginuo je brigadir Ante Primorac, zapovjednik elitne Postrojbe za posebne namjene “Ludvig Pavlović” u sastavu HVO-a. Rođen je 1966. godine u hercegovačkom selu Kašče, na padinama Biokova. Ratni put započeo je u 1. dragovoljačkoj pukovniji Kralj Tomislav pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže iz koje se kasnije razvila postrojba “Ludvig Pavlović”. 

U operaciji “Lipanjske zore” 1992. godine teško je ranjen u borbama za selo Gubavica. Unatoč tome što je nakon toga ostao 70-postotni invalid vratio se na bojište. Poginuo je nekoliko dana nakon oslobađanja Kupresa i završetka operacije “Cincar” pri srpskom granatiranju Čajuše, ispred hotela Adria Ski. Gubitka svojeg najboljeg prijatelja od djetinjstva prisjetio se Ivica Primorac: 

“U trenucima kada sam branio našu zemlju pitao sam se, čemu ovakav kaos i patnja. Zašto ljudi umjesto suza radosnica liju krv i patnju. A onda sam primio vijest da je moj prijatelj Ante stradao boreći se za slobodu hrvatskog naroda. Od svih ožiljaka koje sam primio, ovaj je najviše bolio. Nikad nije ni zacijelio, a sam dodir s njime izazivao bi zbrku emocija. Probudio bi dijete u meni koje nije prestajalo plakati. Bio sam dječak koji je samo želio tu nogometnu loptu i prijatelja Antu s kojim ću se naganjati oko nje. Nikad ne znaš kad ćeš nekoga izgubiti. Hoće li njegov osmijeh u tom trenutku ujedno biti i zadnji koji si vidio, hoće li taj trenutak koji provodite skupa biti zadnji. Da smo to tada znali, pomislili bi, ma smijali bi se najviše što možemo. Promislili dobro sto ćemo jedan drugome reci za posljednji put. Ali nismo to znali. Zato je svako naše ekipno druženje i bilo spontano. Smijali smo se i plakali skupa ne znajući da tada stvaramo najljepše uspomene za život. Priče koje danas pričam svojoj djeci s ponosom na licu. I znam da ih i Ante tada sluša.”

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.