U današnjim Domoljubnim minutama prisjetit ćemo se Željka Čejvanovića koji je rođen u prosincu 1952. godine u Šarampovu kraj Ivanić-Grada. Odrastao je u obitelji Sulje, podrijetlom iz Cazina te Fanike, rođene Pečarević, s otoka Visa. Imao je stariju sestru Branku i mlađeg brata Tomislava. Nakon što je u Ivaniću završio osnovnu, upisao je u Zagrebu srednju školu – tehnički-rudarski smjer. 

Pamte ga kao pozitivnu osobu koja je uvijek bila spremna pomoći, a čak 52 puta dobrovoljno je davao krv. Volio je automobile i automobilizam. U mladosti je čak i vozio auto-relije, a kasnije je na takvim natjecanjima bio sudac. U slobodno vrijeme rekreativno je igrao i nogomet. Bio je oženjen Vidicom, rođenom Štefanić, iz Krapine s kojom je imao dvojicu sinova – Damira i Željka. Živjeli su u Zagrebu, a Željko je radio u INA Naftaplinu. 

U Domovinski rat uključio se najprije kroz Narodnu zaštitu, a u proljeće 1992. mobiliziran je u 148. brigadu s kojom je najprije otišao na sisačko bojište, a zatim na hrvatski jug gdje je položio svoj život za domovinu. U spomen na Željka Čejvanovića, godinu dana nakon njegove pogibije, svećenik i novinar don Luka Depolo napisao je članak u Glasu Koncila pod naslovom „Tata, kad češ doći kući?“ čiji dio prenosimo:

„Onda su mi javili da mi je suprug Željko ranjen na Južnom bojištu. Prala sam suđe i pripremala mu jelo, jer tih dana, nakon petnaest dana, trebao je doći doma. Malo poslije pokucali su mi na vrata i donijeli vijest o Željkovoj pogibiji na dubrovačkom bojištu. Zvala sam sestru u Zagorje i molila je da mi što prije dovedu djecu. Njima su rekli da je tata ranjen. Povela sam ih u sobu i rekla im, da je tata poginuo braneći domovinu. Damir je odmah počeo jako plakati, a Željko je šutio. To me jako uplašilo. Prošlo je dugo vremena dok je počeo pričati o tati. I meni je bilo teško pričati o našim obiteljskim uspomenama. Svi razgovori i danas se svode na sjećanja na tatu. Mama, znaš kako je tata ovo, kako je tata ono? Kad su u školi počeli slagati rečenicu, svaki dan su napisali barem jednu rečenicu o tati. Moj tata je u Gardi. Tata, kad ćeš doći kući? S tatom smo išli na more. Sve rečenice su se vrtile oko tate skupa s nama u velikoj obiteljskoj sreći. Svi smo ga grlili i ljubili. Mjesec dana nakon pogibije našeg tate djeca su pošla k teti. Nakon pola sata javljaju mi Željko je slomio ruku. Mene nisu pustili k njemu. On tri dana nije riječi progovorio. Onda sam ipak pošla sama u bolnicu, i tada mi je samo jedno rekao: „Donesi mi tatinu sliku“. To su mu bile jedine riječi za cijeloga našeg susreta. Krunicu, koju je dobio od gardista, suprugovih prijatelja, stalno je imao uza se. Sliku svog tate i krunicu držao je pod jastukom. Sada priča, ali povremeno muca, ne govori čisto. Liječnici me tješe da će to polako iščeznuti. Damir i Željko idu u isti razred, a Željko pomaže Damiru. Obojica su odlični đaci. Molim se da izdržim i dovedem ih na pravi put, da budu dobri kao što je bio dobar njihov otac i moj suprug Željko – za mene najbolji. Djeca rado pohađaju vjeronauk, Damir već čita Malu Bibliju, i puno su naučili. Sami već idu nedjeljom u crkvu. Drago je i meni sudjelovati na misi, ali mi je težak trenutak, gotovo da ga ne mogu podnijeti, kad svećenik pozove sve da se sjetimo vjernih mrtvih.“

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.