Odrastao je u selu Ljubače u Bosni i Hercegovini. Ondje završava osnovnu školu, a zatim i srednju strojarsku u obližnjoj Tuzli. Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA gdje je obučen za pomorskog diverzanta. Po povratku iz JNA zaposlio se u Tuzli u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi.

Nakon što je na “Dan Republike” 1989. na tuzlanskom korzu sa skupinom Hrvata zapalio jugoslavensku zastavu, pobjegao je osobnim automobilom u Sloveniju, a zatim švercajući se teretnim vlakovima došao do Hamburga, gdje je zatražio azil. U azilantskom kampu na kontejnerskom brodu boravio je do lipnja 1991. godine. Tada odlazi u Hrvatsku u kojoj su počeli ratni sukobi gdje se priključuje 4. vukovarskoj bojni 3. gardijske brigade ZNG-a.

Pred početak bitke za Vukovar raspoređen je na silos “Đergaj” koji je bio stalna meta napada. Kada bi područje između Bršadina i silosa “Đergaj” minirali oni koji su se pridružili agresiji, Marinko i njegovi suborci mine bi dizali ispaljivanjem protugradnih raketa. Početak bitke i opći napad zatekao ga je na Lipovačkom putu, dijelu Borova Naselja prema Trpinji. Taj dan Marinko za života nije zaboravio i uvijek ga se živo sjećao:

“Odbijamo četnički napad, uništavamo jedan tenk i samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon. Dijelovi njegova tijela i krv su bili po meni i od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike, i više do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali.”

U obrani Borova Naselja uništio je zajedno sa suborcima još niz oklopnjaka, a suborci ga pamte po tome što je znao baratati gotovo svim sto bi mu došlo pod ruku, od ručnog bacača preko strojnica do protuavionskih topova. Nakon što je 7. listopada s položaja “Koreja” uništio jedan transporter, bio je otkriven i teško ranjen. Prebacili su ga u bolnicu gdje ga je dr. Juraj Njavro, kako on kaže, “zakrpao”.

U bolnici se, unatoč teškom ranjavanju, zadržao samo tjedan dana. Na vlastitu odgovornost vraća se na položaje. Oporavljao se u podrumu restorana “Abazzia”, no kada je nakon teških borbi neprijatelj uspio ući u Vinogradsku ulicu, nije više mogao ležati te se pridružio lovcima na tenkove koje je vodio Ivan Kapular. Na Bobotskom kanalu, gađajući iza nasipa željezničke pruge, uništio je tenk i transporter: “Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove”, spomenuo se jedan od branitelja Vukovara Marijofil Andrijanić u knjizi Davora Runtića Junaci Domovinskog rata. Do tada je zbog ozljede noge služio samo na protuavionskom topu pokrivajući područje prema Dunavu i Borovu Selu. U tom razdoblju srušio je dva zrakoplova Jugoslavenske narodne armije.

Kada je vidio da je pad grada neizbježan, Marinko se sa skupinom branitelja probio do Vinkovaca. Odmah je prebačen u zagrebačku bolnicu “Rebro” gdje su mu prvo htjeli odsjeći nogu, no dr. Šoša ju je ipak uspio spasiti. Marinko Antunović svoj je ratni put nastavio u BiH gdje sa skupinom branitelja Vukovara sudjeluje u obrani Kupresa. Umirovljen je u prosincu 1994. godine. 

Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja zajedno s nekolicinom vukovarskih branitelja postavio je hrvatsku zastavu na vukovarski vodotoranj. Svoj život nakon rata posvetio je pokušavajući ujediniti braniteljske udruge iz cijele Hrvatske u jednu krovnu udrugu hrvatskih branitelja. Ipak, u tome nije uspio, a 10. prosinca 2001. Marinko Antunović pronađen je mrtav na zagrebačkim Srednjacima. Pokopan je na Mirogoju na počasnom mjestu u Aleji hrvatskih branitelja.

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.