Radilo se o planu koji je predviđao reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja, osim hrvatskog Podunavlja, uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi”.

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Također, Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo – Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije. 

Naziv plana je simbolizirao početno slova grada Zagreba gdje su se pregovori održavali i četiri uključene strane: Sjedinjene Američke Države, Rusiju, Europsku uniju i Ujedinjene narode koje su pokušavale pronaći mirno rješenje za završetak rata. U pokušajima za oživotvorenje plana najviše su se zalagali američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith te tadašnji ruski veleposlanik u Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc koji se u intervjuu novinaru Jutarnjeg lista Vladi Vurušiću prisjetio današnjeg dana:

„Plan Z-4 osmislili su tadašnji međunarodni predstavnici. Kad smo dobili plan, Peter Galbraith i ja morali smo ga predstaviti hrvatskoj i srpskoj strani. Bili smo zaduženi za operativu. Otišli smo izložiti plan Tuđmanu. Dogovorili smo se da će Galbraith plan predstaviti Hrvatima i time pokazati da iza toga stoji Washington, dok ću ga ja predstaviti u Kninu kako bih dao do znanja da je Rusija suglasna. Sjećam se da je, kad smo došli na Pantovčak, za stolom već sjedilo najuže hrvatsko vodstvo s Tudmanom na čelu. Dok je Peter govorio, vladala je mučna tišina, kao na pogrebu. Osjećalo se da se Hrvati odupiru, ali se čekala Tuđmanova reakcija. On je bio zamišljen i zabrinut. Počeo je vrlo nervozno govoriti. Kratko je rekao da nije oduševljen i da to za Hrvate nije stimulativan plan, ali da razumije kako je ovo tek početak potrage za konačnim rješenjem krize i da je jedino pozitivno što dokument polazi od teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. No, rekao je i da je cijena plana neproporcionalna onom što se događalo u Hrvatskoj. Plan je smatrao suviše prosrpskim. Nakon što smo otišli, Peter i ja smo se osjećali kao da nam je pao kamen sa srca. Vjerovali smo da je najteži dio posla obavljen i da će Srbi u Kninu prihvatiti plan bez ikakva kolebanja i diskusije, jer smo ‘načeli Hrvate’. Razgovarali smo o tome kako ćemo nakon srpskog pristanka odmah početi raditi na tome da polako neke stvari ‘oduzimamo Srbima i dajemo Hrvatima.“

Odmah nakon sastanka u Zagrebu, diplomati su se uputili u Knin gdje su se sastali s predsjednikom Republike Srpske Krajine Milanom Martićem, premijerom te tvorevine Borislavom Mikelićem i Milanom Babićem koji je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova. Plan Z-4 nije ih zanimao, a način na koji su ga odbili šokirao je Kerestedžijanca:

„Doveli su nas u kninsku tvrđavu, a na platou su se pekli janjci. Peter i ja shvatili smo to kao ohrabrujući znak. Prema našem dogovoru govorio sam na srpskom, izbjegavajući hrvatske termine. I kad sam pred kraj izlaganja rekao: I kad uzmete u ruke ovaj plan.. gurajući ga prema Martiću,” uslijedio je šok. U mrtvoj tišini Martić je kratko rekao: “Mi to nećemo uzeti u ruke.’ Odgurnuo ga je od sebe. Nastala je neugodna tišina. Promijenio sam ton i počeo otvoreno prijetiti. Rekao sam im da te se završiti vrlo loše po njih iz vodstva i po krajinu, ako ne uzmu plan u ruke. Štoviše, rekao sam da me nije briga za njih osobno, ali neka barem malo razmisle o ljudima koje su poveli za sobom. I dalje su odbijali. Sastanak je postao bespredmetan pa smo otišli. Prišao sam Martiću i rekao: “Ovim ste potpisali smrtnu presudu Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području. Odgovarat ćete za ovo, a uvjeravam vas da će se Rusija pobrinuti za to. No, on je tvrdo ostao pri svom. Tada mi je prišao jedan član njihova vodstva, čije ime još neću reći, i rekao: ‘To nam je naredio Milošević. Odmah mi je bilo jasno da je to učinio zbog Kosova, odnosno zbog primjene sličnog plana na Kosovo. Danas Srbi gube Kosovo, a propustili su šansu da dobiju autonomiju u Hrvatskoj.“

„Ovakvi potezi do danas nemaju logično objašnjenje jer plan je bio mnogo povoljniji za pobunjene Srbe negoli za hrvatsku stranu koja je nakon niza uspješno provedenih vojnih operacija jasno dala do znanja da je itekako spremna oružjem osloboditi okupirane prostore“, naglasio je povjesničar Tomislav Šulj u prilogu emisije HRT-a TV Kalendar.

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.