Nakon preleta Rudolfa Perešina u listopadu 1991. godine svi su hrvatski piloti u JNA bili pod posebnom prismotrom i nadzorom Kontraobavještajne službe JNA. Svaka ideja bijega Danijela Borovića zrakoplovom s aerodroma Željava kraj Bihaća trebala je biti usklađena, kako s tehničkim detaljima leta, tako i s istovremenim odlaskom njegove supruge Snježane i petogodišnjeg sina Vanje na sigurni teritorij Republike Hrvatske. U realizaciji plana pomogao mu je kolega pilot Miroslav Peris koji je održavao vezu sa Zagrebom i brinuo za pravovremeni odlazak Borovićeve obitelji iz Bihaća. Tehnički detalji plana su, između ostaloga, tražili uvid u meteo situaciju i odabir trase preleta uz dogovor s hrvatskom stranom da se spriječi eventualno borbeno djelovanje na zrakoplov prilikom preleta. Također je bilo bitno plan izvesti tako da ne bude jasno na koji aerodrom će avion sletjeti jer je postojala prijetnja da će JNA uništiti svaki aerodrom na koji sleti eventualni prebjeg.

Prilika se ukazala 4. veljače 1992. Tog dana oko 14 sati Peris je poslao signal Borovićevoj supruzi Snježani da je vrijeme za odlazak. Taj trenutak je označio točku s koje nema povratka. Pripadnici Borovićeve eskadrile su uvježbavali akciju presretanja i piloti su u parovima uzlijetali sa Željave u kratkim razmacima u smjeru Bosanski Petrovac – Drvar gdje se održavala vježba. Borović je sa svojim zrakoplovom MIG-21 trebao poletjeti u 17:05 i po planu sletjeti u Puli oko 17:20, tren prije mraka. Zbog organizacijskih problema na Željavi uspijeva poletjeti tek u 17:33, a uz to se meteo situacija u međuvremenu drastično pogoršala pa prvobitno planirana trasa leta preko sjevernog dijela Like i prijevoja Vratnik nije bila izvediva. 

Borović je nakon polijetanja čekao polijetanje drugog para zrakoplova koji su trebali glumiti metu na vježbi, znajući da će se u tom trenutku časnik za navođenje koncentrirati na njih. Kada se to dogodilo on se odvojio od svog para i spustio na visinu vrhova planina, kako ga ne bi detektirao radar s Ličke Plješevice. Brzinom malo manjom od brzine zvuka preko Zadra krenuo je u smjeru Pule. Sljedećih desetak minuta vješto koristi činjenicu da radar na određenoj udaljenosti dva odraza zrakoplova stapa u jedan. Tako je održavao radio vezu s kontrolom leta pretvarajući se da još leti u paru s drugim zrakoplovom na predviđenoj ruti. Time si je osigurao dodatno vrijeme u kojemu časnik za navođenje neće shvatiti što se uistinu događa. 

Ipak nepredviđena promjena trase leta, nadolazak mraka, nepostojanje radio veze, nemogućnost komunikacije s bilo kime na hrvatskoj strani, nepostojanje navigacijskih sredstava ili GPS-a Borovićev su let pretvorili u izuzetno dramatičan događaj s neizvjesnim ishodom. Preostalo mu je da se pouzda u jedino što ima u tom trenutku, a to su: letačko iskustvo, kurs, brzina i štoperica. Orijentaciju mu je znatno otežalo zamračivanje priobalja Hrvatske, zbog ratnih uvjeta, tako da usprkos velikom iskustvu i poznavanju predjela u kojima se let odvijao, nije mogao prepoznati vizure velikog grada poput Rijeke koja bi mu mogla poslužiti kao orijentir. Nakon bezuspješnog pokušaja detektiranja piste Zračne luke Pula, koja je za tu priliku, prema dogovoru bila osvijetljena tek kamionskim farovima, Borović je razmišljao čak i o katapultiranju iz zrakoplova jer je u međuvremenu gorivo bilo gotovo u potpunosti potrošeno. 

Na svu sreću pred samu realizaciju te odluke uočio je bljedunjava svjetla farova vozila ispred piste u Puli i treperavo svjetlo u daljini. Pretpostavio je da isto signalizira pravac slijetanja, te u mraku uspješno sletio na neosvijetljenu i njemu tada potpuno nevidljivu pistu brzinom od oko 300 km/h. Bijesan zbog Borovićeva bijega, vrh JNA optužio ga je za rušenje helikoptera Europske zajednice nad Hrvatskom mjesec dana prije. Optužbe je opovrgnuo sam Danijel Borović na konferenciji za novinare te prokazao odgovornog pilota. Nakon Borovića, u svibnju 1992. još su dvojica hrvatskih pilota, Ivan Selak i Ivica Ivandić, preletjela sa svojim MIG-ovima na aerodrome u Hrvatskoj. Zajedno s Borovićevim MIG-om, od njih je ustrojena Prva lovačka eskadrila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.