Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremila profesorica na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Silvija Migles.
U blago socijalnog nauka Crkve spadaju i socijalne kreposti. Njihova ljepota je u tome što usavršavaju našu ljudsku narav okrećući nas jedne prema drugima i prema dobru zajedničkog života u društvu. Zbog toga su socijalne kreposti i bitne za čovjeka. Čovjek je socijalno biće i svoje savršenstvo može ostvariti tek u zajedništvu s drugim ljudima. Kao socijalno biće koje živi u kompleksnim stvarnostima čovjek je također ranjivo i krhko biće. Zbog toga su mu potrebne i mnoge kreposti. Dosad smo razmišljali o socijalnoj kreposti pravednosti, kreposti uvažavanja, kreposti iskazivanja časti i prava na intimnost, kreposti raspoloživosti i razumijevanja, kreposti dobrote, uljudnosti i nenasilja.
Sada želimo razmišljati o socijalnim krepostima velikodušnosti i darežljivosti. Za funkcioniranje društvenog života od velike su važnosti odnosi nesebičnosti, zahvalnosti i darivanja. No, današnji čovjek pod tim uglavnom misli na doniranje materijalne, novčane i druge pomoći siromašnima ili žrtvama prirodnih katastrofa. Zbog toga s pravom i divljenjem gledamo na sve što su hrvatski građani i institucije učinili za stanovništvo Banovine stradalo u razornom potresu. Oni su to učinili i još uvijek čine iz velikodušnosti i darežljivosti. Međutim, na temelju velikodušnosti i darežljivosti kao socijalnih kreposti čovjek je kadar učiniti daleko više od toga. I to zbog toga što socijalne kreposti omogućuju odgovor na pitanje: kako treba živjeti?, kako se odnositi jedni prema drugima i dijeliti ono što imamo?
Velikodušnost se može definirati kao krepost koja „postiže maksimalnu nesebičnost u ljubavi koja ne očekuje da će biti uzvraćena“.
Velikodušnost se može definirati kao krepost koja „postiže maksimalnu nesebičnost u ljubavi koja ne očekuje da će biti uzvraćena“. Kao što i sama hrvatska riječ govori velikodušnost je karakteristika velike duše zbog čega je i u društvu prihvaćena kao iznimno poželjna osobina. Velikodušnost tako označuje spremnost i sloboda za davanje, ali jednako tako ona uključuje i slobodu od podlosti, malenosti uma i slabosti karaktera. Prema svetom Tomi Akvinskom, velikom učitelju kreposnog života, velikodušnost je težnja prema velikim stvarima jer svako kreposno djelo ona čini savršenim. To je vrlina kojom čovjek slijedi ono veliko i časno u svom životu, čak i ako je to teško. Na taj način velikodušnost „proširuje socijalnost iznad konvencionalnih odnosa i kalkuliranja“ zbog čega velikodušan čovjek treba računati i s tim da dobre namjere neće uvijek biti prihvaćene kao i s tim da će ponekad biti krivo shvaćene. U društvenom životu koji je označen konkurencijom i koristoljubljem postoje brojne prilike i mogućnosti vježbati se u velikodušnosti, u davanju najboljeg od sebe: kao bračni supružnik, roditelj, prijatelj, kolega na radnom mjestu, voditelj tima. Zapravo, velikodušna osoba usavršava sebe na svim područjima života: spremna je na odricanje, strpljivo podnosi kritike, ne uzvraća srdžbom na srdžbu, ne inzistira na svojemu.
Velikodušnost postavlja temelje za socijalnu krepost darežljivosti, krepost koja oblikuje darežljivog čovjeka za kojega nijedna stvar ili usluga ne može imati vrijednost cilja nego je sredstvo pomoću kojega se uspostavlja komunikacija, živi prijateljstvo, ostvaruje susret. Drugim riječima, krepost darežljivosti je sebedarje jer najveći dar koji možemo darovati jedni drugima je dar samoga sebe. Prema Tomi Akvinskom darežljiv čovjek ima nutarnju slobodu od bilo kakve materijalne navezanosti i raspoložen je biti dobar prema drugima. Zato kažemo da se darežljiv čovjek pretvara u dar drugima: priznajući drugome njegov doprinos zajedničkom radu, uključujući druge i surađujući s različitima, izlazeći ususret, stavljajući se na raspolaganje.
Kršćanin, vjernik će u Božjoj darežljivosti ljudima po Isusu Kristu gledati uzor svake ljudske velikodušnosti.
Kao što se Bog daruje ljudima, tako se i darežljiv čovjek daruje drugima, obitelji, užoj ili široj zajednici. Jer je stvoren na sliku Božju prirodno je za čovjeka biti velikodušan. Kršćanin, vjernik će u Božjoj darežljivosti ljudima po Isusu Kristu gledati uzor svake ljudske velikodušnosti. Neka riječi apostola Pavla zajednici u Korintu danas progovore i nama: „Stoga kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti (…) Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema“ (2 Kor 8, 7.12).
Silvija Migles
Izv. prof. dr. sc. Silvija Migles profesorica je na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (KBF). Diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine, a 2011. godine obranila je na istom KBF-u doktorsku disertaciju s naslovom “Teološka misao Marijana Valkovića u razvoju crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj”.
Od akad. god. 2008./2009. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na svim studijskim smjerovima KBF-a pri Katedri socijalnog nauka Crkve i Katedri moralne teologije. Sudjelovala je u znanstveno-istraživačkim projektima prof. dr. sc. Stjepana Balobana: „Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu“ (0203007) i „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“ (203-1941533-0732). Suradnica je na znanstveno-istraživačkom projektu „Europsko istraživanje vrednota“ (EVS-2017.).
Članica je ekspertne skupine na projektu „Socijalni nauk Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi“ od 2018. godine (Papinsko sveučilište Angelicum, Rim). Uz svoj znanstveno-teološki rad posebnu pozornost posvećuje promociji socijalnog nauka Crkve raznim aktivnostima u medijskom i javnom životu.