U jeku smo predizborne kampanje. Obećanja, kritike, uspoređivanja, veliki planovi, predbacivanja za ono što je ili nije učinjeno ili što je pak trebalo učiniti … zasipaju svakodnevno naš medijski i javni prostor. Iako će neki reći da treba imati u vidu da se radi o predizbornom vremenu u kojem se ne mora baš sve doslovno shvaćati, opravdano je postaviti pitanje – ne bi li mnogo više pozornosti trebalo posvećivati ekologiji javnoga prostora i konkretno, izrečenoj riječi. 

Ono na što se nakratko želimo osvrnuti, polazeći od osnovne nakane ovih radio-emisija, jest pitanje o ulozi i zadaći Crkve odnosno vjernika kada je riječ o političkom djelovanju u čemu socijalni nauk Crkve pruža bogatu baštinu. 

Nije potrebno posebno isticati da je Crkva u svojoj dvadeset stoljetnoj povijesti živjela unutar najrazličitijih političkih sustava. Nije li dovoljno prisjetiti se prošloga stoljeća i raznih totalitarizama koji su za Crkvu predstavljali veliki izazov jer je – da bi mogla vršiti svoje poslanje – morala promišljati o načinu djelovanja i prisutnosti unutar društva. Važno je ovdje istaknuti, a to će bi naglašeno na Drugom vatikanskom koncilu, da Crkva nije pozvana graditi određeni politički sustav, već je njezin poziv da u društvo unosi vrijednosti, da evanđeljem nadahnjuje određenu kulturu i da promovira sve ono što oplemenjuje čovjeka i društvo.

Kada je riječ o odnosu Crkve i politike nerijetko je razlog mnogim nesporazumima u tome da nemamo u vidu narav Crkve. Crkva se ne može izjednačiti ili poistovjetiti s političkim strankama. To pak ne znači da ona ne surađuje s političkom zajednicom na određenom području. Ono što ih povezuje jest briga oko istoga čovjeka i društva. Politička zajednica s jedne, te Crkva s druge strane, pozvane su brinuti se za povjerene im ljude – ali svatko iz svoje perspektive.

Prijepori mogu nastati i zbog pogrešnog razumijevanja naravi politike, odnosno bavljenja politikom ili političkog djelovanja. Stoga je važno spomenuti – iako moramo priznati da se svijest o tome dosta teško širi – da se politika ne bi smjela ograničavati samo na djelovanje političkih stranaka, partija ili pak pojedinih političara. Svi su ljudi i svi smo mi pozvani uključiti se u politički život preuzimajući odgovornost za ono što se tiče općega, zajedničkog dobra.

Djelovanje odnosno prisutnost Crkve u političkom životu možemo promatrati pod dva vida. Prvi je način kada Crkva nastupa kao zajednica vjernika zajedno sa svojim pastirima a drugi, kada pojedinci-laici, polazeći od svojih talenata-karizmi, ulaze u svijet politike i u njemu „profesionalno“ djeluju. U prvom slučaju – ako Crkva kao zajednica ne bi u reagirala u situacijama kada su npr. ugrožene neke temeljne vrijednosti ili se društvo suočava s opasnostima ugroze, ona ne bi bila vjerna svojoj proročkoj misiji. Šutnja Crkve – u tim trenutcima – bio bi veliki propust. Crkva u takvim situacijama treba reagirati bilo da će prokazivati eventualne nepravde ili pozivati na opredjeljenja za vrednote i za sve ono što čovjeka uzdiže. Pozvana je tako djelovati i pod cijenu da se njezino angažiranje ponekad tumači kao politizacija. 

Drugi vid prisutnosti i djelovanja Crkve prepoznaje se u zauzetosti vjernika/pojedinaca koji se aktivno uključuju u politički život i u njemu djeluju vođeni ponajprije svojom savješću koju nastoje oblikovati u svjetlu Božje riječi, odnosno kršćanskoga nauka u čemu upravo socijalni nauk Crkve ima istaknuto mjesto.

Koliko god se danas u našoj javnosti teško oteti dojmu da je politika sve i da ona baš o svemu odlučuje, treba spomenuti da za poslanje Crkve politika ili politička pitanja nisu od prioritetne važnosti. Njezin navještaj i njezino poslanje – jer je pozvana otvarati nove perspektive i nove horizonte života koje nadilaze samo zemaljska iskustva – zapravo ukazuju na relativnost politike, političkih sustava i političkoga života. To ne znači odricanje ili sustezanje od aktivnog uključivanja u politički život, već vjernika potiče da drugačijim svjetlom promatra življenu stvarnost. Kroz povijest i danas uvijek ostaju aktualne Isusove riječi: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“. 

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.