Danas u vremenu zahvaćenom pandemijom i brojnim ekonomskim izazovima te društvenim nepravdama, produbile su se i povećale situacije koje su na vidjelo iznijele nejednake mogućnosti za sve te marginaliziranost i nedostatak zaštite onih koji već ionako žive u teškim uvjetima. Sami smo osjetili što znači osjećaj vlastite malenosti prilikom ograničavanja naših sloboda, nemogućnosti susretanja dragih nam osoba, a brojni su se susreli i s gubitkom posla i neizvjesnošću koja prati nezaposlene. Uz ona duhovna, naša briga i strah bili su usmjereni i prema materijalnim dobrima. 

Materijalna dobra nužna su za rast i razvoj osobe, za komunikaciju i udruživanje, jer njihovo je korištenje upisano u čovjekovu narav. Zajednička uporaba materijalnih dobara, prema riječima pape Ivana Pavla II., „prvo je načelo svakoga etičko-društvenoga poretka“ (Ivan Pavao II., Laborem exercens, 19). To je i razlog zbog kojeg svaki čovjek treba imati pravo raspolaganja i korištenja dobrima potrebnim za cjeloviti razvoj. Pri tome treba biti pozoran na siromašne, obespravljene, one koji se nalaze na rubovima društva te im je, uslijed teških životnih okolnosti, onemogućen prikladan rast. Crkveni naučitelj, sv. Ambrozije je davno rekao da je naš Bog želio da zemlja i njezina dobra budu na pravedan i uređen način u zajedničkom posjedu svih ljudi, a ne samo bogatih. Biti bogat samo po sebi nije loše. No, onoga trenutka kada bogatim i dobrostojećim pojedincima, a takvih ima i u zajednici kršćana, bogatstvo postane opsesija, kada zapadnu u raskošnost i rastrošnost, oni zaboravljaju na sve one koji su u potrebi. Stoga Crkva u svojoj brizi za čovjeka u društvu ne prestaje ponavljati „da se oni sretniji moraju odreći nekih svojih prava i s više darežljivosti uložiti vlastito bogatstvo u službu drugima“ (Papinsko vijeće „Iustitia et pax“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 158).

Skrb i briga o siromasima Bogu je izuzetno važna, jer je On njihov stvoritelj, a Njemu kao stvoritelju je posebno stalo do svih njegovih stvorenja koja su ojađena, siromašna, potlačena i koja pate. 

U evanđelju po Mateju nailazimo na trenutak u kojem naš Gospodin, Isus Krist, govori jednom mladiću, s kojim se svatko od nas može poistovjetiti, sljedeće: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ (Mt 19, 21). Isus Krist, kao uvjet da bismo bili potpuno Njegovi, stavlja nas u odnos prema materijalnim dobrima i podsjeća nas da sve što imamo, nije samo naše, nego da sve pripada Bogu. Bog želi ostvariti suradnju s nama i u materijalnim dobrima te nam ih daje kako bismo ih mogli koristiti u Njegovoj službi. Još ako uz to u siromasimo prepoznamo sukorisnike naših materijalnih dobara, bit ćemo dionici blaga na nebu. Drugim riječima treba tražiti naučiti voljeti ono što Bog voli, osluškivati i otkrivati ono što je njegov plan, a ne samo ono što čovjek želi i voli. To ne znači da Bog ne želi da čovjek bude slobodan i da uživa u svojim željama, nego da se njegova pažnja usmjeri na istinske, trajne vrijednosti. Dok se čovjek isuviše lako prepušta očaranosti bogatstvima, moći i uspjehom, naš Bog ima drugačija mjerila. Skrb i briga o siromasima Bogu je izuzetno važna, jer je On njihov stvoritelj, a Njemu kao stvoritelju je posebno stalo do svih njegovih stvorenja koja su ojađena, siromašna, potlačena i koja pate. 

Činiti dobro drugome, osobito onome kojemu je pomoć potrebna nije samo kršćanski privilegij, nego dobro svakog pojedinca i svih naroda.

Činiti dobro drugome, osobito onome kojemu je pomoć potrebna nije samo kršćanski privilegij, nego dobro svakog pojedinca i svih naroda. U tome se treba rukovoditi mišlju da siromasi i potrebiti ne trebaju protagoniste, osobe u glavnim ulogama koje će drugi hvaliti i pljeskati im, već ponajprije ljubav koja se zna sakriti i zaboraviti dobro koje je učinila. Preduvjet za darivanje života iz ljubavi leži u odluci da se postane siromašan, nenavezan na prolazno bogatstvo, kratkotrajnu i odveć ispraznu slavu i moć. Siromasima treba ići u susret otkrivajući dobrotu u njihovim srcima, pristupajući s pažnjom njihovoj kulturi i načinima kominiciranja bez traženja polaganja računa za svoje ponašanje. Siromahe treba poštovati u njihovu siromaštvu! 

Iako je teško držati svoj pogled usredotočen na siromašne, to je i više nego nužno ukoliko se želi dati pravi smjer osobnom i društvenom životu. S riječima pape Franje, stoga se može zaključiti: „Gospodinov se blagoslov spušta na nas, a molitva postiže svoj cilj ako su praćeni služenjem siromašnima.“ (Papa Franjo, Pružiti svoju ruku siromahu, 2020.).

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.