Velike zdravstvene krize, koje je čovječanstvo doživjelo i proživjelo, nerijetko su dovodile do rasprava i opravdane potrage, s jedne strane, za objašnjenjima, a s druge strane, za odgovornošću i krivnjom. Stoga je svaka epidemija tijekom povijesti imala svoj val stigmatizacije, a iznimku od ove logike nije izbjegla ni postojeća pandemija COVID-19. Može se s pravom reći da vremena velikih zdravstvenih kriza, postaju prilikom za „lov na vještice“ ili, se, pak, preobražavaju u potragu za „žrtvenim janjetom“. Ona su obilježena istjerivanjem kolektivnog straha najbolje vidljivog kroz scene stigmatizacije koje često završavaju dezintegriranjem društvenog tkiva već oslabljenog od prije krizama političkog, ekonomskog i socijalnog predznaka. 

Velike krize od čovjeka traže reakciju i izazivaju ga na zauzimanje konkretnih i pravovremenih stavova. U Jubilejskoj godini Laudato si’, koja je započela 24. svibnja ove godine i trajat će do 24. svibnja iduće godine, a koja se poklapa sa svjetskom pandemijom COVID-19, papa Franjo je odlučno zauzeo stav o hvatanju u koštac s gorućim izazovima u društvu koji su, do sada, tijekom pandemije došli u prvi plan. Njegova želja jest izliječiti svijet zajedničkim razmišljanjem i djelovanjem. Svjestan ograničenja Crkve u pogledu sprječavanja ili liječenja pandemije kao i u davanju preciznih društveno-političkih smjernica – u prvome slučaju stručnost se odnosi na medicinsko osoblje, u drugome na političke i društvene vođe – papa Franjo u svojim katehezama pred javnost iznova donosi bogatu baštinu socijalnog nauka, osobito njegovih načela – dostojanstva osobe, općeg dobra i opće namjene dobara, povlaštene briga za siromašne, solidarnosti i supsidijarnosti, brige o stvorenome te njihova odnosa sa Radosnom viješću-Evanđeljem i bogoslovnim krepostima: vjerom, nadom i ljubavlju. On ističe da koronavirus nije jedina bolest protiv koje se treba boriti, nego da je upravo svjetska pandemija na vidjelo iznijela raširenije bolesti društva. Jedna od njih zasigurno je iskrivljena vizija osobe, koja se temelji na pretjeranom antropocentrizmu (usp. Papa Franjo, Laudato si’, 116). Čovjek više ne prepoznaje svoj jedinstveni položaj u odnosu na stvoreni svijet, nego si prisvaja egocentričnu ulogu utemeljenu isključivo na njemu samome i njegovoj moći. Iz toga proizlazi logika iskoristi i baci koja opravdava svaki oblik odbacivanja, bilo da je riječ o otpadu okoliša ili o samom čovjeku. Takva logika se prema drugome i prema prirodi odnosi kao prema pukom predmetu, stvari i otvara putove nebrojenim oblicima nadmoći.

Pandemija COVID-19 najviše je i najsnažnije pogodila najsiromašnije i najranjivije. Papa Franjo iznova naglašava da je povlaštena briga i ljubav prema siromašnima „ključni kriterij kršćanske vjerodostojnosti“ (Papa Franjo, „Izliječiti svijet“ 3: Povlašteno opredjeljenje za siromašne i krepost ljubavi). Ta zadaća nije povjerena malobrojnima, nego je riječ o poslanju čitave Crkve (usp. Ivan Pavao II., Sollicitudo rei socialis, 42). Zbog zaštite najsiromašniji papa Franjo poziva na nužnost mijenjanja svijeta prema mjerilu iz Matejeva evanđelja 25,40 „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Mijenjati svijet znači zapravo zajednički ići prema novom i boljem. Riječ je o solidarnosti koja nas ujedinjuje i omogućuje iznaći putove zdravijeg svijeta.

Pandemija COVID-19 je do sada jasno pokazala koliko smo usko povezani i koliko smo ovisni jedno o drugome.

Pandemija COVID-19 je do sada jasno pokazala koliko smo usko povezani i koliko smo ovisni jedno o drugome. Dok počinjemo zamišljati post-COVID svijet, osobito nam je u tom promišljanju potreban sveobuhvatan, holistički pristup, jer „sve je usko međusobno povezano i traži od nas da o današnjim problemima u perspektivu uključimo sve aspekte globalne krize“ (Papa Franjo, Laudato si’, 137). To je moguće činiti na način supsidijarnosti koja uključuje društveno sudjelovanje počevši od temeljne društvene jedinice-obitelji, preko udruga pa do kompletnog civilnog društva. Svatko na svoj način može i treba doprinijeti.

Doista imamo jedinstvenu priliku preobraziti sadašnji vapaj, jauk i bol svega stvorenoga te čovjeka kao krune stvorenja u novi i bolji suživot u ljubavi, suosjećanju i solidarnosti te skladnom odnosu s prirodom, našim zajedničkim domom. Izgrađujmo, korak po korak, društvo u kojem će osoba biti u središtu te zajedno s papom sanjajmo velike snove, tražeći ideale pravde i društvene ljubavi koji su plod nade. 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.