Povijesno gledano, ne odveć davno o globalizaciji svijeta govorilo se u Crkvi, kao uostalom i na drugim područjima misaone analize stvarnosti, čovjeka i društva, kao o nečemu što dodatno zaoštrava određena ekleziološka, antropološka i sociološka pitanja, koja opstoje kroz duže vrijeme u razdoblju moderniteta i postmoderne ponajvećma tek isticanjem velikog i vrlo nepredvidivog značenja globalizacijskih procesa. I dok je kršćanski vjernik na spomen globalizacije još prije kojega desetljeća mogao bezbrižno odmahivati rukom, ne vidjevši u tome poseban izazov za vlastitu vjeru i položaj u društvu, ona je gotovo neopazice preobrazila njegov stari svijet u jedan novi, izmjestivši ga iz jedne lokalne u prilično razvidnu globalnu životnu sredinu.

Globalna slika svijeta, svijet kao „globalno selo“ za najveći dio čovječanstva danas ne predstavlja projekciju budućnosti, nego sada življeno iskustvo. Pojedinci na globusu nisu izuzeti iz globalizacijskih procesa tako što bi bili zaštićeni granicama vlastitih nacionalnih država i sigurnošću vlastite lokalne zajednice ili obitelji te bi svijest o globalizaciji tek svojevoljno i proizvoljno razvijali na temelju dostupnih medijskih informacija. Ljudi različitih država i kultura s obzirom na potrošnju ili konzumerizam pokazuju posve iste ili skoro iste obrasce ponašanja u različitim dijelovima svijeta. Štoviše, svakodnevno postaju svjesniji kulturne homogenizacije globalnih razmjera, potiskivanja lokalnih kulturnih tradicija u korist neke tzv. „svjetske kulture“ – najčešće inferiorne kulturalnome stadiju razvoja one tradicionalne i domicilne – poput tzv. „mcdonaldizacije svijeta“, tako da se ova u isto vrijeme može nazivati i „subkulturom“ i „superkulturom“.

Crkva je na vrijeme prepoznala dobre i loše strane globalizacije, ponajviše zahvaljujući razvoju svojega socijalnog nauka. Naime, dok se na prve predodžbe o globalizaciji kršćanski vjernik još i mogao nadati samo pozitivnim učincima globalizacijskih procesa, možda i evocirajući povijesna razdoblja u kojima se kršćanstvo širilo planetom civilizirajući narode i prostore navještajem evanđelja Isusa Krista, negativni učinci globalizacije, s vremenom sve očitiji, pokrenuli su Crkvu na zauzimanje sve kritičnijega stava prema pojedinim aspektima globalizacije. Za početak, bilo je potrebno razlikovati „katoličko“ u oznaci Crkve naspram „globalnog“ u oznaci svijeta. U idealnom smislu, Crkva kao neovisna i u nekom pogledu iznad svih tijekova i civilizacija, ima tu sposobnost da bude sveprisutna u vremenu i prostoru, to jest katolička, što joj odrednicu globalna čini pomalo izlišnom.

Prema mišljenju kardinala Lehmanna, „katolicitet“ Crkve nije neki religiozni dvojnik sekularnog univerzalizma pa stoga niti sinonim za globalizaciju. Dakako, nije sporno da Crkva u mnogočemu otkriva i vlastita globalna obilježja, težeći prema tome da dopre do svakoga naroda i svakoga pojedinca u svakoj kulturi i povijesnoj datosti, donoseći pri tom uz univerzalnu poruku evanđelja također i neke općenite i jedinstvene kulturalne obrasce. No, ako ponekad i jest ostavljala dojam da pokreće određene globalizacijske procese na liniji, primjerice, preferiranoga kulturnog razvitka, upravo je svojim socijalnim naukom također najsnažnije odbacila podjarmljivanje lokalnih kultura u korist dominantne judeo-kršćanske ili europske kulturne tradicije, ma kako se u njihovu okrilju katolička Crkva najduže i najplodnije razvijala tijekom prethodnih stoljeća. Dovoljno je prisjetiti se izjave pape Pija XII. iz 1956. godine: „Tvrdimo da se Crkva katolička ne poistovjećuje ni s jednom kulturom. Koji je dubinski razlog ovakvu stavu? U osnovi proizlazi iz temeljne neovisnosti religije od kulture. Ova nema moći da prosuđuje religiozne vrednote.“ Dakako da ne smijemo zaboraviti crkveno i kršćansko opredjeljenje za inkulturaciju evanđelja, u čemu također značajnu ulogu uz navještaj i bogoslužje, imaju teološka misao i socijalni nauk Crkve. Jasnim opredjeljenjem protiv kulturne homogenizacije, Crkva je prokazala jedan od značajnijih negativnih učinaka uglavnom sekularnih, a ponegdje i ponekad također ideologijskih globalizacijskih procesa, i to ne samo na teoretskoj nego i na praktičnoj razini.

Suvremena Crkva puno ozbiljnije nego u prošlosti napušta svoj eurocentrični lik i pojačanom teorijom i praksom inkulturacije postaje sve više Crkvom i drugih kultura.

Suvremena Crkva puno ozbiljnije nego u prošlosti napušta svoj eurocentrični lik i pojačanom teorijom i praksom inkulturacije postaje sve više Crkvom i drugih kultura. Na taj način ona je dobar primjer i drugim religijskim tradicijama. U svojoj težnji da postane Crkvom svijeta umjesto Crkvom jednoga kontinenta i jednooblične kulture, katolička Crkva danas je opredjeljena za teologiju i metodologiju dijaloga u svojemu misijskome poslanju. Imperativ dijaloga postaje tako ponajprije za Crkvu preferirani put kako u njezinu navlastitome poslanju, tako i u njezinu prinosu mogućim ostvarenjima potencijalno blagotvornih učinaka globalizacije za cijelo čovječanstvo.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkoga interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.