Vrijeme došašća je otvoreni put za susret s Gospodinom. Ono nam je darovano kako bi iznova čuli Njegov poziv da se ne zadovoljimo osrednjim, mlakim i razvodnjenim životom, već da čeznemo za puninom, neprolaznom srećom i svetošću. Na tom nam putu kao izvrstan poticaj i smjerokaz mogu poslužiti poruke pape Franje o pozivu na svetost u suvremenom svijetu izrečene u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate (2018.). Svaki je svetac ostvarenje jedinstvenog Božjeg plana. Premda je riječ o uzvišenom pozivu, on nije upućen samo malobrojnima ili moralno savršenima, već svakome od nas. Njegovi zahtjevi ne nadilaze naše naravne mogućnosti i ograničenja, već se izražavaju u okviru svakodnevnih životnih okolnosti. Nije to ni imitacija već prokušanih i gotovih modela velikih i poznatih svetaca, već osobni odgovor po kojemu se iz dana u dan, korak po korak, ustrajnim malim životnim gestama kroči kroz život, dajući samoga sebe i cijeloga sebe. To je poziv na običnu, kako kaže papa Franjo, srednju klasu svetosti koja se očituje kroz zalaganje u svakodnevici privatnog i javnog života. Biti svet ne znači da nam se oči cakle kao da smo upali u tobožnji mistični zanos. Za svakog je vjernika neizostavno važno prepoznati vlastiti put koji mu je Gospodin namijenio i odgovoriti na njega s onim najboljim od sebe.

Nitko nije sretan sam niti se spašava sam. Ljubav koju smo kroz odnos s drugima izrazili ili iskusili nije tek ispunjavanje pukih etičkih zahtjeva, već prvotni uvjet i put istinskog susreta s Isusom

Isus je s osam blaženstava vrlo jednostavno objasnio sadržaj i način ostvarenja svetosti. Izraz biti blažen istoznačnica je izrazu biti svet. Oni koji su vjerni Bogu svojim sebedarjem ostvaruju pravo blaženstvo. Ipak, primjećuje Papa, polazište i središte svake svetosti sadržano je u blaženstvu o milosrđu. Poistovjetivši se u opisu Posljednjeg suda sa siromašnima i patnicima, Isus nam rasvjetljava najizvrsniji put svetosti: ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni (Mt 25, 35-36). Nije to samo poziv na ljubav, već svjetlo koje rasvjetljava samo Isusovo otajstvo kojemu se svaki svetac treba suobličiti. Patnja i odbačenost drugoga izvanredne su prigode za susret s Isusom kako za onoga koji ljubi, tako isto i za onoga koji ljubav prima. Izražavanje ljubavi od koje se nema nikakve koristi i koja možda osobno šteti istoznačno je s reproduciranjem malog odraza Božje savršenosti. Gospodin daje i oprašta na preobilan način i poziva nas da to isto činimo i mi kako bi bili sveti poput Njega. Dati i oprostiti može se i onima koji su u svjetovnim okvirima samo zaslužili odbacivanje i osvetu. Prepoznati i ljubiti u licima patnika i odbačenih Isusovo lice znači pretvoriti iskustvo beznađa u događaj susreta sa samim Isusom. Vrijedi i obratno, suzdržavanjem od ljubavi beznađe se produbljuje, susret s Isusom se onemogućuje, a sebe se osuđuje: zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni (Mt 25, 46).

Društveni problemi, njihova kompleksnost, zahtjevnost i ponekad beznadnost jesu milosni prostori u kojima nam Gospodin osobno prilazi pozivajući nas na oživotvorenje ljubavi prema patnicima i odbačenima

Nitko nije sretan sam niti se spašava sam. Ljubav koju smo kroz odnos s drugima izrazili ili iskusili nije tek ispunjavanje pukih etičkih zahtjeva, već prvotni uvjet i put istinskog susreta s Isusom. Bog nas privlači k sebi uzimajući u obzir i društveni život u koji smo uronjeni. Na putu svetosti nitko ne može biti miran i nezainteresiran za život drugoga ili se pak zadovoljiti jednostavnim, povremenim ili prigodnim blagdanskim činjenjem dobrih djela. Društveni suživot često određuje kvalitetu života i zato uvjete u kojima svaki muškarac i svaka žena shvaća sebe samog i odlučuje o sebi i svojem pozivu. Društveni problemi, njihova kompleksnost, zahtjevnost i ponekad beznadnost jesu milosni prostori u kojima nam Gospodin osobno prilazi pozivajući nas na oživotvorenje ljubavi prema patnicima i odbačenima. Zbog toga je rast u svetosti neodvojiv od zalaganja oko oslobađanja sadašnjih i budućih generacija od nepravde. Vrijeme došašća kao put prema događaju Božića zadobiva tako uvijek nov i trajno aktualan socijalni značaj koji se očituje po jednostavnoj svetosti u: roditeljima koji skrbe za odgoj svoje djece; u djeci koja pomažu oko obavljanja kućanskih poslova; u čistačima ulica koji održavaju čistoću grada, u medicinskom osoblju koje skrbi za bolesne, u znanstvenicima koji tragaju za poboljšanjem kvalitete života. U njihovoj se svakodnevnoj ustrajnosti, kojom iz dana u dan kroče kroz život očituje svetost Crkve. To su svetci iz susjedstva koji nenametljivo žive u našoj blizini, tiho pokreću procese društvenih promjena i kao takvi su nezamjenjiv i jedinstven odraz Božje prisutnosti.

Zaželimo li sebi i drugima da ovog Božića uistinu susretnemo novorođenog Isusa i budemo sretni ta će nam se želja ostvariti u onoj mjeri koliko budemo tijekom došašća jedni prema drugima bezrezervno milosrdni kroz darivanje, pomaganje, služenje, opraštanje i razumijevanje. Na tragu toga, želja nam kroz slijedeće tri emisije ovogodišnjeg došašća promišljati o mogućnostima oživotvorenja socijalne dimenziji svetosti u hrvatskom društvu u svjetlu učenja pape Franje o Isusovim blaženstvima.

Igor Jakobfi

Mr. sc. Igor Jakobfi, asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Diplomirao je teologiju u Đakovu i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tajnik je Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije.