Rezultati provedenih istraživanja pokazali su da mnogi građani Republike Hrvatske smatraju da je rad žene izvan kuće jedan od razloga pada nataliteta. Žena je dobila nove društvene uloge, a ništa od prijašnjega nije joj oduzeto (obitelj, kuća, djeca) te je često preopterećena. Žena je danas u težem položaju, jer mora spajati obiteljsko i profesionalno. Sve to otvara nova pitanja i zahtijeva nove odgovore te je vrednovanje dostojanstva žene i njezina poziva u Crkvi i svijetu postao jedan od znakova vremena. Socijalni dokumenti Crkve stoga ističu da se ženama mora omogućiti rad u takvim okolnostima koji neće biti na štetu s potrebama i dužnostima supruge i majke. 

„U odnosu između obitelji i rada posebnu pozornost mora se dati radu žene u obitelji, takozvanom kućanskom radu koji uključuje i odgovornost muškarca kao supruga i kao oca. Kućanski rad, počinjući od majčinskog, jer je usmjeren i posvećen poboljšanju kvalitete života predstavlja tip radnoga djelovanja koje je eminentno osobno i poosobljavajuće, te mora biti društveno priznato i cijenjeno, također i preko ekonomske naknade koja je barem jednaka kao kod drugih poslova. Istodobno, potrebno je ukloniti sve prepreke koje supružnicima priječe slobodno ostvarivanje njihove prokreacijske odgovornosti te, osobito, one koje ženu prisiljavaju da ne obnaša u potpunosti svoje majčinske zadaće“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 251).

Potrebno je stoga založiti se za društvenu revalorizaciju majčinskih zadaća, truda koji je s njima povezan i potrebe što je djeca imaju za njegom, ljubavi i nježnosti kako bi se mogla razviti u odgovorne osobe, moralno i religiozne zrele, psihološki uravnotežene. Socijalni dokumenti ističu da će društvu biti na čast ako bude omogućilo majci da se – bez ograničenja svoje slobode, bez psihološke ili praktične diskriminacije, bez osjećaja manje vrijednosti pred svojim družicama posveti odgoju djece prema različitim potrebama njihove dobi. Nasilno napuštanje tih zadaća u svrhu zarađivanja izvan kuće je nekorektno sa stanovišta dobra društva i obitelji kad se suprotstavlja prvotnim ciljevima majčinskog poslanja ili ih otežava. Drugim riječima, nužno je organizirati i prilagoditi sav proces rada tako da se poštuju potrebe obiteljskog života, a ženama omogući potpuno razvijanje njihovih djelatnosti prema naravi koja im je svojstvena, bez diskriminacija i bez isključivanja iz zaposlenja za koje su sposobne, odnosno, da se ne povrijedi poštivanje njihovih obiteljskih težnji i specifične uloge koja im pripada da zajedno s muškarcem doprinose dobru društva.  

„Ženska prirođena sposobnost potrebna je u svim izrazima društvenoga života, stoga se treba zajamčiti prisutnost žena i na radnome području. Prvi nužni korak u tome smjeru konkretna je mogućnost pristupa profesionalnome obrazovanju. Priznanje i zaštita prava žene u radnome okruženju ovise, općenito, o organizaciji rada koja mora voditi računa o dostojanstvu i pozivu žene, čija ‘prava promocija iziskuje da rad bude tako strukturiran da svoju promociju ne mora platiti napuštanjem svoje vlastitosti i na štetu svoje obitelji, u kojoj kao majka igra nenadomjestivu ulogu’. To je pitanje na kojemu se mjeri kvaliteta društva i stvarna zaštita prava na rad žena“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 295).

Socijalni nauk Crkve stoga se ne protivi radu žena izvan kuće, ali upozorava da to ne smije ići na štetu njezinog naravnog poslanja kao žene i majke, odnosno, neka im se omogući rad u takvim okolnostima koje se slažu s potrebama i dužnostima supruge i majke. Osim toga, upozorava se i na stalnost brojnih oblika diskriminacija koje vrijeđaju dostojanstvo poslanja žene na području rada, a rezultat su dugoga niza uvjeta koji kažnjavaju ženu, koje je bila i još uvijek jest “prevarena u svojim prednostima, nerijetko odbačena na rub pa čak i svedena na ropstvo” (LE, 3). Te poteškoće, na žalost, nisu nadvladane kako posvuda pokazuju različite prilike koje ponižavaju žene, podvrgavajući ih i oblicima pravoga i istinskog iskorištavanja. Hitnost stvarnog priznavanja prava žena u radu osobito se uočava na području zarade, kao i osiguranja i socijalnog osiguranja. U tom kontekstu potrebno je i u hrvatskom društvu upozoriti na nestabilnost, pa čak i negativan trend društvene i zakonodavne zaštite te sveobuhvatnije potpore ženi i majci, što nije uzrokovano samo ekonomskim teškoćama, nego i upitnim odnosom prema ženi i doprinosom što ga može dati samo ona. Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj Hrvatske biskupske konferencije stoga ističe: „Osobito je opasno kad se zakonsko, ekonomsko i socijalno smanjenje potpore majčinstvu te pomanjkanje vrednovanja ženina rada u obitelji i njezina doprinosa za obitelj i društvo kroz prisutnost i rad u kući pokušava interpretirati kao napredna emancipacija žene“ (br. 18). A sv. Ivan Pavao II., u Pismu ženama, naglašava:

„Naravno, puno toga treba učiniti kako zvanje žene i majke ne bi trpjelo diskriminaciju. Potrebno je posvuda ostvariti istinsku jednakost u pravima osobe, stoga i jednakost plaće u jednakim poslovima, skrb o radnici-majci, pravedno napredovanje u karijeri, jednakost supružnika u obiteljskome pravu, priznavanje svega što se veže uz prava i dužnosti građana unutar demokratskog uređenja. Riječ je o činu pravednosti, ali i o potrebi. U teške probleme, u politici budućnosti, bit će uključe na žena: u slobodno vrijeme, kvalitetu života, migracije, socijalne službe, u eutanaziju, drogu, zdravlje i pomoć, ekologiju itd. U svim tim područjima pokazat će se dragocjenom nazočnost ženâ, koje će pridonijeti uništavanju proturječnosti društva sazdanog isključivo na kriterijima učinkovitosti i produktivnosti, i dovesti do redefiniranja sistema u korist onih procesa humanizacije koji ocrtavaju civilizaciju ljubavi“ (br. 4)

Nema sumnje da jednako dostojanstvo i odgovornost muškarca i žene potpuno opravdavaju pristup žene javnim službama.

Nema sumnje da jednako dostojanstvo i odgovornost muškarca i žene potpuno opravdavaju pristup žene javnim službama. S druge pak strane, ispravno promicanje žene zahtijeva da se javno prizna njezina majčinska i obiteljska uloga prema svim drugim javnim poslovima i svim drugim zanimanjima. Uostalom, nužno je da te službe i zanimanja budu međusobno čvrsto povezani, ako želimo da društveni i kulturni razvoj uistinu i u punini bude ljudski. Stoga je nedopustivo da se svako zauzimanje za društvenu potporu ženama koje žele pridonositi obitelji i društvu svojom prisutnošću, odgojem i radom u kući te zauzimanjem za poštovanje već izglasovanih zakonskih prava žene i majke ili za njihovo proširenje proglašava konzervativnim i nazadnim“ (Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 18).

„Zbog toga Crkva može i mora pomoći suvremenom društvu da neumorno traži da svi priznaju i poštuju nezamjenjivu vrijednost rada žene u kući. To je od osobitog značenja za odgojno djelovanje; uistinu, odstranit će se i sam korijen moguće diskriminacije između različitih poslova i zanimanja ako jednom postane jasno da se svi, na svakom području, zalažu s jednakim pravima i jednakim osjećajem odgovornosti. Tako će u muškarcu i ženi jasnije zablistati slika Božja“ (Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 23).

Sve veća prisutnost žena na tržištu rada nužno zahtijeva i promišljanje o usklađenosti obiteljskih obaveza i plaćenog rada.

Sve veća prisutnost žena na tržištu rada nužno zahtijeva i promišljanje o usklađenosti obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Naime, dosadašnje politike usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada vodile su se isključivo „instrumentom“ promicanja zaposlenosti žena te jačanja njihove povezanosti s tržištem rada. Međutim, vrijedno je spomenuti kako u nizu loših posljedica, osobito sveopćeg rada nedjeljom, upravo žene najviše stradavaju, budući da je među radnicima u trgovinama najveći broj žena koje se u ovom sektoru, kao i u mnogim drugim djelatnostima, teže mogu izboriti za svoja prava. Uskraćivanjem prava na tjedni odmor i nedopustiv broj prekovremenih radnih sati stoga su samo neke od pojava koje negativno utječu na obiteljski, a time i na društveni život. 

Danas se stoga sve više očituje potreba snažnije intervencije pravne države u zaštiti radnih prava, osobito prava žena, te dodatnog ulaganja u mjere suzbijanja rada na crno i kontrole isplate pravedne plaće, osobito za prekovremene sate i rad blagdanima.

Danas se stoga sve više očituje potreba snažnije intervencije pravne države u zaštiti radnih prava, osobito prava žena, te dodatnog ulaganja u mjere suzbijanja rada na crno i kontrole isplate pravedne plaće, osobito za prekovremene sate i rad blagdanima. Osim toga, predlažu se mjere za poboljšanje obrazovnih ishoda te za dodatno ulaganje u ljudski kapital, dosezanje ravnopravnosti muškaraca i žena na tržištu rada kao i za ublažavanje društvenih razlika, osobito suzbijanje siromaštva i ublažavanje njegovih posljedica, za ublažavanje demografskih pritisaka te poboljšanje dugoročne održivosti sustava socijalnog osiguranja. Time politike usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada dobivaju na višestrukoj važnosti te u nekim europskim zemljama postaju područjem rastuće intervencije. Međutim, unatoč mnogim mjerama i dobrim namjerama, u zemljama Europske unije danas prevladava koncept socijalnog ulaganja koji je, na žalost, u pravilu u funkciji ekonomskih ciljeva rasta zaposlenosti i konkurentnosti, a sve češće zanemaruje pitanje dobrobiti obitelji.

prof. dr. Vladimir Dugalić

Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, dekan i profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“ te predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku.