Kršćanska teologija dijete uvijek promatra kao dar, a ne kao ekonomski čimbenik koji treba osigurati roditeljima sigurnu mirovinu u starosti ili kao onoga tko je teret i čimbenik siromaštva. Osobito kršćanska zajednica ima obvezu dužnost promicati vrijednost života i odgovorno roditeljstvo, ističući primjere mnogobrojnih obitelji. Imati brojnu obitelj ne smije se smatrati sramotom, nego činom hrabrosti i vjere. Ne treba nas stoga začuditi što dio ispitanika smatra da je manjak vjere jedan od uzroka pada nataliteta. S druge strane, društvo i osobito društvene ustanove, također su na osobit način pozvane „jamčiti i pospješiti iskonski identitet obiteljskoga života, te izbjeći i suzbiti sve ono što je mijenja i ranjava. To zahtjeva da političko i zakonodavno djelovanje očuva obiteljske vrijednosti – od promicanja intimnosti i obiteljskoga suživota do poštivanja života koji se rađa, do stvarne slobode izbora u odgoju djece. Društvo ili država stoga ne mogu niti apsorbirati niti zamijeniti niti umanjiti društvenu dimenziju same obitelji; oni je prije moraju uvažavati, priznavati, poštivati i promicati prema načelu supsidijarnosti“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 252).

„Služenje društva obitelji konkretizira se u priznavanju, u poštivanju i u promicanju prava obitelji. Sve to zahtijeva ostvarenje istinskih i učinkovitih obiteljskih politika preciznim intervencijama koje bi bile u stanju suočiti se s potrebama što proistječu iz prava obitelji kao takve. U tome smislu potreban je preduvjet, bitan i nužan, priznavanja – koje zahtijeva zaštitu, vrednovanje i promicanje – identiteta obitelji, prirodnog društva zasnovanog na braku. To priznavanje povlači jasnu razdjelnu crtu između obitelji u pravome smislu riječi i drugih zajedničkih oblika života koji, po svojoj naravi, ne mogu zaslužiti ni ime ni statut obitelji“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 253). 

Crkveni dokumenti stoga snažno naglašavaju da je pad nataliteta, prije svega, odraz moralne krize društva i plod potrošačkog mentaliteta i konzumerizma koji na brak i obitelj gleda kao na prolaznu i potrošnu stvar.

Crkveni dokumenti stoga snažno naglašavaju da je pad nataliteta, prije svega, odraz moralne krize društva i plod potrošačkog mentaliteta i konzumerizma koji na brak i obitelj gleda kao na prolaznu i potrošnu stvar. Na osobit način se upozorava na određenu kulturnu dekadenciju koja ne promiče ljubav i predanost. U tom smislu „treba uzeti u obzir sve veću opasnost pretjeranog i individualizma, koji izobličuje obiteljske veze i u konačnosti promatra svakog člana obitelji kao jedan otok…“ (Franjo, Amoris laetitia, 33). Osim toga, sve je veći broj onih koji odlučuju živjeti sami ili provoditi neko vrijeme zajedno bez stupanja u brak. XIV. opća redovita skupština Biskupske sinode, održana u Rimu 2015. godine, progovorila je i o „kulturi prozirnosti“ u kojoj ljudi s lakoćom prelaze iz jednog osjećajnog odnosa u drugi. Ona uključuje i strahove vezane uz stalnu opredijeljenost, opsjednutost slobodnim vremenom i odnosima u kojima se odvaguju cijene i koristi i održavaju se isključivo ako su sredstvo za liječenje usamljenosti. 

„… možemo reći da živimo u kulturi koja vrši pritisak na mlade ljude da ne zasnivaju obitelj, jer nemaju mogućnosti za budućnost. No ta ista kultura predstavlja i drugima tolike opcije da se i njih odvraća od zasnivanja obitelji. U nekim zemljama mnogi mladi ‘često su prisiljeni odgađati ženidbu zbog teškoća gospodarske, radne ili obrazovne naravi. Gdjekad to čine zbog drugih razloga, primjerice: utjecaja ideologija koje obezvređuju brak i obitelj; osvjedočenja u iskustvo neuspjeha drugih bračnih parova, koje ne žele sami proživjeti; straha pred nečim naizgled prevelikim i presvetim, društvenih mogućnosti i gospodarskih prednosti nevjenčanog zajedničkog života; pukoga osjećajnog i romantičnog poimanja ljubavi, straha od gubitka slobode i samostalnosti; odbacivanja sadržaja koji drže institucionalnim i birokratskim. Trebamo naći riječi, motivacije i oblike svjedočenja koja nam pomažu dotaknuti najdublje strune u mladima, tamo gdje su najsposobniji za velikodušnost, zalaganje, ljubav pa i herojstvo, kako bismo ih pozvali da oduševljeno i hrabro prihvate izazov braka“ (Franjo, Amoris laetitia, 40).

Očito je da potrošačko društvo može odvratiti osobu od odluke sklapanja braka i od odluke rađanja samo zato da se zadrži osobna sloboda i individualistički stil života.

Očito je da potrošačko društvo može odvratiti osobu od odluke sklapanja braka i od odluke rađanja samo zato da se zadrži osobna sloboda i individualistički stil života. S druge strane, i slabljenje vjere i vjerske prakse zasigurno se odražava na brak i obitelj, ostavljajući ih još usamljenima uslijed njihovih poteškoća. Crkveni dokumenti naglašavaju da je jedno od najvećih siromaštava današnje kulture samoća kao posljedica odsutnosti Boga u životu osoba i nepostojanosti odnosa. Osim toga, obitelji se često osjećaju napuštenima zbog nezainteresiranosti ili slabe pažnje od strane institucija. Sve to navodi da se moramo još snažnije zauzeti za prava obitelji, jer obitelj je dobro bez kojega društvo ne može, ali treba biti zaštićena. „Obrana tih prava ‘proročki je poziv za dobrobit obiteljske ustanove, koju valja poštivati i braniti od svake povrede“ (Franjo, Amoris laetitia, 44).

Potrebno je stoga založiti se za izgradnju „kulture solidarnosti“ nasuprot sve prisutnijem konzumerizmu i individualističkom stilu života. Međutim, svaka promjena mentaliteta mora poći, prije svega, iz obitelji, jer je ona povlašteno mjesto odgoja za rad, marljivost, štedljivost i druge socijalne kreposti. Kultura rada i duh zdravog poduzetništva stječe se ponajprije u obitelji. U tom smislu, socijalni dokumenti Crkve naglašavaju odgovornost samih obitelji u promicanju „kulture života“, nasuprot „kulturi profita“ i „kulturi prozirnosti“. Obitelji su pozvane na samoorganiziranje u svrhu zaštite svoji naravnih i neotuđivih prava.

Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, dekan i profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“ te predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku.