Prošloga tjedna, od 26. do 27. listopada u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu održan je dvodnevni simpozij na temu Opće dobro u crkvenom i društvenom životu u Hrvatskoj. Simpozij su organizirali Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Katedra socijalnog nauka Crkve Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U duhu interdisciplinarnosti stručnjaci s raznih područja promišljali su i raspravljali o različitim temama u središtu kojih su bila obilježja općeg dobra te putovi, mogućnosti i ograničenja njegove izgradnje. Više nego puki, jednom održan događaj, nakana organizatora bila je da Simpozij u crkvenoj i civilnoj javnosti potakne nove procese govora i izgradnje općeg dobra u hrvatskom društvu.

Izgradnja zajedništva moguća je, upozorava papa Franjo, tek kada se svaki pojedini član društva osjeća kao u obitelji.

Premda je pohvalno, jer su organizatori Simpozij izvrsno organizirali, predavači i sudionici u duhu dijaloga stručno i argumentirano promišljali i raspravljali te jer su mnogi crkveni i svjetovni mediji o Simpoziju izvijestili, to ipak nije dovoljno. Opće dobro po svojoj naravi zahtjeva mnogo više. Budući da nije svodivo na jednostavan zbroj posebnih dobara svakog pojedinog člana društva, već je od svih i od svakoga, moguće ga je postići, umnožiti i očuvati samo zajednički. Kao takvo, ono zahtjeva aktivan doprinos i suradnju svih. U njegovu izgradnju moraju bit uključeni svi u skladu s vlastitim mogućnostima i kompetencijama, počevši od svakog člana društva, preko svake vjerske zajednice i udruge građana, pa sve do svake javne ustanove i razine vlasti. Više nego o pukoj izvanjskoj obvezi riječ je nutarnjoj motivaciji koja proizlazi iz svijesti o dubokoj i neraskidivoj međusobnoj uzajamnosti i iz iskrene želje za izgradnjom zajedništva. U središtu govora i zalaganja oko izgradnje općeg dobra je ljubav prema vlastitom društvu u cjelini i svakom pojedinom članu. Izgradnja zajedništva moguća je, upozorava papa Franjo, tek kada se svaki pojedini član društva osjeća kao u obitelji. Premda se u obiteljima ponekad pojavi ljutnja i svađa, nitko se od članova ne osjeća isključen. Ako netko ima neku poteškoću, pa i ozbiljnu, pa i kada si je sam kriv za nju, drugi mu priskaču u pomoć i pomažu mu da se pridigne. Više nego osobno dobro, za članove obitelji su važnija dobra drugih članova i obiteljsko zajedništvo. Zaborav sebe i spremnost na žrtvu za drugoga jesu primarni temelji obiteljskog zajedništva. U svjetlu toga proizlazi da za izgradnju društvenog zajedništva, na način da poprimi obilježja obiteljskog zajedništva, nisu dovoljni samo dobri zakoni i strukture. Potrebno je mnogo više. Naime, nijedno zakonodavstvo ne može samo po sebi raspršiti strahove, predrasude, oholost i egoizam koji priječe uspostavu obiteljskih odnosa u društvu. Takva ponašanja mogu se prevladati samo s ljubavlju koja u svakom čovjeku gleda bližnjega, svoje drugo „Ja”. Ljubav nije moguće propisati. Ona je ponajprije slobodan čin pojedinca. Zbog toga u govoru i izgradnji općeg dobra ključno pitanje nije što drugi čine ili kakvi su zakoni, organizacije, ustanove i javna uprava, već volim li ja svoje društvo, ili ono ostaje nešto daleko, bezimeno, nešto do čega mi nije stalo i oko čega se ne trudim niti predano radim?

Tragati za odgovorom na navedeno pitanje ponajprije zahtjeva tragati za dubljim razumijevanjem osobne uloge i odgovornosti svakog pojedinca u odnosu na dobro drugih ljudi i opće dobro društva u koje je uronjen. Premda je, zbog promjenjivosti društvenih prilika, gotovo nemoguće nabrojati sve sastavnice općeg dobra socijalni nauk Crkve nam rasvjetljava kako je riječ o skupu svih onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastita savršenstva. Neka područja koja posebno dolaze do izražaja jesu: zauzimanje za mir, organiziranje državne vlasti, solidan pravni poredak, zaštita okoliša, prehrana, stanovanje, rad, odgoj, kultura, prijevoz, zdravlje, slobodno kolanje informacija i zaštita vjerske slobode.  

Igor Jakobfi

Mr. sc. Igor Jakobfi, asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Diplomirao je teologiju u Đakovu i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tajnik je Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije.