Prije svakih političkih izbora u Hrvatskoj pojavljuje se pitanje: Koga birati? To pitanje je jednako aktualno i važno za sve hrvatske građane, bili oni vjernici ili ne, ateisti ili agnostici, pripadali oni ovoj ili onoj vjerskoj zajednici ili religijskoj skupini. Istina, veliki a možda i najveći dio građana, je konstantno opredijeljen za ovu ili onu stranku ili političku opciju. To su uglavnom dvije političke opcije: lijevo – liberalna i tradicionalna – desna opcija koja prevladava od prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. godine. Za Hrvate i hrvatske  građane kao pojedince svojevrsni problemi „u biranju“ nastaju u onim trenucima kada dolazi do podjela unutar tzv. lijeve ili desne političke opcije, to jest kada se pojave nove političke stranke s novim ljudima koji žele upravo unutar te  političke opcije privući svoje birače. 

Takav je slučaj i na lokalnim izborima u Hrvatskoj ove godine u svibnju. Vjernici se s pravom pitaju: Jesu li novi ljudi i nove stranke oni koji će uistinu promijeniti situaciju u Hrvatskoj na bolje? Kako izabrati onoga pojedinca ili onu stranku koja će u najvećoj mogućoj mjeri zastupati moj vrijednosni sustav, moje vjerske, nacionalne i uopće političke preferencije? Svaki čovjek pa tako i svaki vjernik će na kraju odlučiti po svojoj savjesti koga u određenom trenutku zaokružiti i tako mu podariti svoje povjerenje. Međutim, zaokružiti ovoga ili onoga na izbornoj listi je samo jedan trenutak. Puno je važnije što činimo prije toga kako bismo mogli  uistinu glasovati po svojoj savjesti, to jest mirne savjesti otići s biračkog mjesta.

U ovim vremenima i načinu života te „svih mogući i nemogućih“ informacija – posebno onih preko interneta koje su bez ikakve provjere je li nešto istina ili laž, uistinu nije lako za čovjeka pojedinca donijeti ovaj ili onaj sud.  U takvoj situaciji „medijskih jednoobraznosti i beskrupuloznih optuživanja“ onih drugih koji se ne slažu sa mnom i mojom vizijom društva,  a od toga nisu imuni ni aktivni vjernici laici, još je veća odgovornost pojedinaca, pa tako i nas katolika, vjernika. Zato nije neobično da vjernici pitaju jedni druge: Za koga ćeš glasovati? 

Tko nama kao vjernicima  može pomoći podijeliti tu odgovornost odnosno omogućiti potrebne uvide kako bismo se mogli pripremiti i onda glasovati po svojoj savjesti, slobodno?  To je  socijalni nauk Crkve u kojem možemo pronaći odgovore na pitanja s kojima se susrećemo u odnosu na život političara i politiku kao takvu. 

Crkva nas na neki način sve poziva na svojevrsni odgoj za politiku, i to pod dvostrukim vidom. Kao prvo, odgoj i obrazovanje onih vjernika laika, ali i svih ljudi dobre  volje,  koji se žele aktivno baviti politikom kao praksom, to jest veći ili manji dio života posvetiti konkretnoj politici. Znakovito je, zapravo, kako se za svako zvanje u životu treba pripremati konkretnim,  zahtjevnim i uglavnom dugotrajnim obrazovanjem, primjerice zvanje liječnika, svećenika, učitelja, inženjera… Nasuprot tome u politiku može ući svatko bez obzira na prethodni odgoj i obrazovanje. Kao drugo, svi ljudi pa tako i svi vjernici nužno se bavimo politikom u onom širem smislu riječi, političkom kulturom. Riječ je o politici koja je u temeljima politike kao prakse, primjerice u odnosu na stavove, vjerovanja i osjećaje koje oblikujemo naspram političkih procesa i događanja, na oblikovanje odgoja i obrazovanja, na način sudjelovanja u javnim događanjima, obilježavanje povijesnih obljetnica… 

 Politika u tom širem smislu riječi je sastavni dio našega života i stoga je potrebno sve učiniti kako bismo bili spremni odgovoriti na sve teže zahtjeve koje pred nas stavlja svakodnevni život. Inače će nam se i dalje događati da o svemu u životu hrvatskoga društva odlučuju ‘oni drugi i drukčiji’ od nas kao vjernika. O etičko – moralnom, vjerskom, vrijednosnom ‘većine’ u Hrvatskoj odlučuje ‘manjina političara’ zaboravljajući često – i previše često – na to tko je njihova imena i imena njihovih političkih stranaka zaokružio na izbornoj listi. 

U Hrvatskoj već trideset godina imamo previše političara koji velikim ili najvećim dijelom svoje programe i svoju političku karijeru grade na bespoštednoj kritici drugih kolega političara. 

Svima nama, političarima koji se aktivno bave politikom, ali i većini nas drugih kojih sudjelujemo u politici u širem smislu riječi, potreban je odgoj za politiku na koji nas poziva Crkva u svojem socijalnom nauku. 

Hrvatskoj su danas potrebni političari ‘snažnog karaktera’ i ljudi dijaloga koji će svojim životom i političkim djelovanjem nadilaziti podjele i voditi potrebnom jedinstvu zbog općega dobra. 

Tako i samo tako ćemo biti spremni u savjesti  i po savjesti slobodno zaokružiti one kandidate na izbornim listama koji će nam u tom trenutku ulijevati povjerenje da će svoj politički život posvetiti općem dobru, a ne vlastitim ili stranačkim interesima.  Hrvatskoj su danas potrebni političari ‘snažnog karaktera’ i ljudi dijaloga koji će svojim životom i političkim djelovanjem nadilaziti podjele i voditi potrebnom jedinstvu zbog općega dobra. 

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.