Jedna od blagodati proteklih blagdanskih dana, kako će mnogi posvjedočiti, bila je i to da smo mogli doživjeti svojevrsni odmak od svakodnevnoga života. Zbog intenzivnijih slavljeničkih trenutaka i drugačijeg ritma života, mnogi su doživjeli – upravo kao nešto olakšava i oslobađa – neopterećenost svakodnevnim vijestima, komentarima, ovakvim i onakvim predviđanjima… To je sve ono što svakodnevno – šireći se putem svih medija – ispunjavaju naš medijski prostor. Možda upravo svakodnevni ritam vijesti, koje ponekad izgledaju kao neprestano ponavljanje postojećih klišea, ono što posebno otežava kako medijski i javni prostor isto tako i prostore našega duha. Netko će takvo medijsko djelovanje opravdavati time da su mediji odnosno novinari pozvani izvještavati o onome što se događa, o onome što je aktualno – bez obzira da li će to nekoga opterećuje ili ne. Uostalom, kažu, uvijek postoji mogućnost okrenuti drugu stranicu novina, prebaciti se na drugu radijsku postaju ili pak gledati neku drugu emisiju. Spomenuta su razmišljanja na tragu teorije prema kojem su mediji svojevrsno ogledalo društva te bi trebali reflektirati sve što se događa u društvu. Nisu mediji krivi ili odgovorni za ono što se društvu događa!

Danas je pogrešna dilema: mediji da ili ne? Oni su stvarnost našega društvenoga i osobnoga života. Ne može se zanijekati važnost i ulogu medija u informiranju u demokratskom društvu. Preko medija dobivaju se relevantne informacije koje će omogućavati da možemo biti dionici društvenoga života. Međutim, ne bi se smjelo olako prelaziti preko društvene uloge medija i odgovornosti koja iz toga proizlazi. Spomenimo samo – a na to će upozoravati i mnogi crkveni dokumenti posljednjih desetljeća – njihov utjecaj u oblikovanju stilova života, utjecaj na vrijednosni sustav, na povjerenje ili nepovjerenje prema samim institucijama i osobama… Koliko samo može biti poguban medijski ekosustav ako se unutar njega počinju nekontrolirano širiti destruktivne i provokativne priče, lažne vijesti (fake news) koje djeluju veoma uvjerljivo ili se pak razvija populizam koji također stvara negativnu klimu!?  

Da mediji mogu biti značajni za npr. buđenje solidarnosti dovoljno se prisjetiti prošlogodišnjega potresa u Banovini i uloge koju su mediji imali u izvješćivanju. Oni imaju moć da svojim govorom – o događajima, aktualnim temama, osobama – usmjeravaju pozornost javnosti ali isto tako nude „ključ“ razumijevanja stvarnosti i njezina tumačenja. Oni mogu, čak i govoreći o nečemu što je zlo, prepoznati usred njega i dinamizme dobrote te joj dati prostora. Jer, stvarnost nije samo crno-bijela!

Uvučeni u vrtlog profitabilnih, političkih ili nekih drugih interesa, mediji nerijetko zapostavljaju ljepotu i lepezu iskustava ljudskosti i čovječnosti, ono za čime svaki čovjek ima potrebu. Zato su i danas aktualne riječi pape Franje iz poruke za svjetski dan sredstava društvenih komunikacije 2020. godine: „Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja nam govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama“. Možemo se stoga, promatrajući našu medijsku stvarnost, doista upitati: je li potrebno očekivati samo neke iznimne uspjehe naših sportaša da bi se u medijskom prostoru mogla osjetiti nada i pobuditi vjera u život? Ne postoji li toliko stvarnih životnih – a još uvijek neispričanih priča – koje će graditi drugačije ozračje u našem narodu? 

Novi mediji omogućavaju aktivnu prisutnost i sudjelovanje kroz komentare, forume… Pogotovo preko društvenih medija, posljednjih mjeseci, pokazalo se kako mogu i graditi i rušiti mostove između osoba i zajednica i stvarati određenu društvenu klimu. Oni su, kako je davno rekao papa Pio XII. „Božji dar“ ali isto tako oni nose veliku odgovornost. Kao vjernici pozvani smo uključivati se i aktivno djelovati u svim područjima društvenoga života – pa tako i u onom medijskom – pri čemu bi trebali biti svjesni evanđeoskog poziva: biti sol zemlje i svjetlo svijeta. 

Osobito su vjerski mediji, promatranjem životne stvarnosti kroz prizmu Evanđelja, pozvani svjedočiti mogućnost drugačijeg novinarstva, drugačijeg pogleda na život. Pozvani su davati pravo javnosti i dobru koje je u njemu prisutno te tako otkrivati one dimenzije i one stvarnosti koje drugim medijima izmiču ili se namjerno izbjegavaju. 

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.