Živimo u vremenu koje je na izrazit način obilježeno krizom prouzrokovanom, s jedne strane, pandemijom koronavirusa a, s druge strane, snažnim potresima i podrhtavanjima tla koja će u našim krajevima, doduše smanjenog intenziteta, potrajati još neko vrijeme. No, kriza uz onaj negativni predznak ima i svoj pozitivan aspekt. Naime, u krizi se otkrivaju nove mogućnosti koje pomažu u svladavanju teškoća te otvaraju nove putove prema napretku i višem stupnju razvijenosti kako pojedinca tako i društva u cjelini. I dok na europskoj i svjetskoj razini uočavamo homogenizaciju društva i nacionalna zatvaranja s evidentnim nedostatkom solidarnosti, u hrvatskom društvu svjedočimo istinskoj eksploziji dobrote i atmosferi solidarnosti s onim stanovnicima Lijepe Naše, s našim bližnjima koje su nedavno pogodili razorni potresi ostavivši ih, u nekoliko sekundi, bez doma i gotovo ničega svoga. 

Čovjek kao socijalno biće i dijete Božje pozvan je na ulaženje u odnos s drugima na način da temelj na kojem se gradi odnos bude dobrota i ljubav.

Na činjenje dobra drugima pozvan je svaki čovjek, a osobito kršćanin komu bi činiti dobro bližnjemu trebala biti jedna od temeljnih prepoznatljivosti. Naime, čovjek kao socijalno biće i dijete Božje pozvan je na ulaženje u odnos s drugima na način da temelj na kojem se gradi odnos bude dobrota i ljubav. To je moguće samo onda kada ih je i on sam prigrlio riječima i djelima. Inače, ljubav svoju puninu doseže u intimi i konkretizira se u djelima i gestama prema drugome. Papa Franjo u socijalnoj enciklici Fratelli tutti. O bratstvu i socijalnom prijateljstvu ističe da ljubavi nije važno „dolazi li ranjeni brat odavde ili odande, jer ljubav kida okove koji nas jedne od drugih odvajaju i dijele“ (Papa Franjo, FT, br. 62). Papa također naglašava da smo svi stvoreni „za puninu koja se može postići samo u ljubavi“ (Papa Franjo, FT, br. 68).

Ljubav je ponajprije nutarnje raspoloženje, životni stav kojim se ravnamo prema drugome, uz pomoć kojega drugoga prosuđujemo i prema njemu se ophodimo. Ona nije tek neki puki osjećaj samilosti prema drugome, koji na neki način trpi. Uz one radosne, ljubav se, također, živi i u trenutcima kada nam se čini da drugome ne možemo ništa pružiti ili učiniti za njega, kada naša usta ostaju nijema. Čak i u takvim situacijama, gledano čisto ljudski, a to su situacije kada smo stavljeni pred zid, ljubav je djelatna, jer živi u srcu čovjeka koji gleda drugoga na putu spasenja. Takav čovjek postaje bliz, bliski svome bližnjemu ne zato da bi ga skrenuo s njegovoga puta, nego da bi mu pomogao postati to što jest on sam. Bez te nutarnje, duhovne dimenzije, bez one koja uspostavlja odnose blizine i suživljenja s patnjama drugih, ljubav ne može biti ljubav nego tek jedan oblik darežljivosti i dobročinstva. 

Ljubav otkriva tajnu Presvetog Trojstva, a uči se svakodnevno nasljedujući Isusa Krista. Ona uvijek pozitivno iznenađuje te pronalazi izlaz i put spasenja i u trenutcima kada nam se čini da izlaza nema. Ljubav izgrađuje društvo otvorenosti a ne isključivosti u kojemu bližnji jedni drugima postaju bliski, u kojemu se posrnuli vraćaju u društvo kojemu je iskreni cilj opće dobro sviju. U slučaju djelovanja ljubavi, djelovanja kroz ljubav i za Ljubav ljudska logika očekivanosti ustupa prvenstvo Božjoj mudrosti te od čovjeka traži da donese jasnu odluku koju će on potom slijediti i po njoj živjeti. Život je dar beskrajne Božje ljubavi, ali i vrijeme provjere naše ljubavi prema njemu. Stoga je svaki trenutak našega života dragocjeno vrijeme za ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.