U psalmu vazmene osmine stoji: „Puna je zemlja dobrote Gospodnje“. Dobrote kojoj sve istinski vjerničko i ljudsko teži. Dobrote u kojoj se otkriva smisao života i koja tako postaje sastavni dio ljudskog ponašanja i pokazuje se u konkretnom životu na mnoštvo načina, u mislima, riječima i djelima. Pritom je prati okus uljudnosti, prijateljice i kreposti djelovanja sa stilom, s potpisom srdačnosti, dobroćudnosti i finoće.

Krepost uljudnosti je poput soli u jelu. Ako je nema, odmah primjećujemo da nešto nije u redu i tražimo soli kako bismo hrani dali punoću okusa koji očekujemo. Uvriježeno je mišljenje kako je „jelo lako dosoliti ako je neslano, a nemoguće mu je oduzeti sol ako je preslano“. Zdravstveni stručnjaci i kulinarski znalci poučavaju da je istina u sredini; jelo bi „tijekom kuhanja uvijek trebalo biti umjereno slano, baš kako treba“, s time da ovisno o namirnicama treba znati u kojem trenutku soliti. Tako i uljudnost, kao svaka druga krepost, traži svoju ispravnu mjeru između previše i premalo.

Zbog čega je uljudnost važna i zašto o njoj govoriti kao socijalnoj kreposti? Možemo li bez uljudnosti graditi međuljudske odnose i život u našim zajednicama? Kada razmišljam o uljudnosti pred oči mi dolaze sve one grubosti s kojima ljudi pristupaju jedni drugima. Opterećeni svojom egzistencijom, brigama i poslovima, strahovima i neizvjesnostima, drugim riječima, opterećeni grubošću života, ljudi sami poprimaju obilježja te grubosti i postaju grubi. U komunikaciju i odnose tada se uvlače nelagoda i suhoparna službenost koje osiromašuju međuljudske kontakte, u obitelji, na radnom mjestu, u javnom prostoru. Ono što u takvoj situaciji nedostaje je uljudnost.

Uljudnost odaje priznanje svakom pojedincu, časti svaku ljudsku osobu, potvrđuje samopoštovanje osoba u komunikaciji i gradi zajednički život

Uljudnost je socijalna krepost koja stišava i oblikuje grubost, neuglađenost i neljupkost. Ona kontrolira instinkte agresivnosti i naprasitosti, te promiče dostojanstveno i lijepo ponašanje. To ponašanje karakterizira ljubaznost, pristojnost, diskretnost i korektnost; jednom riječju plemenitost. Uljudnost kao takva odaje priznanje svakom pojedincu, časti svaku ljudsku osobu, potvrđuje samopoštovanje osoba u komunikaciji i gradi zajednički život. Što je uljudnost više oblikovana, što su ljubaznost i otmjenost intenzivniji, to je humaniji socijalni kontakt među ljudima. Ponekad se pogrešno poistovjećuju prijateljstvo i uljudnost te se uljudnost pridržava samo za one „koji su nam dragi“. Međutim, točno je da će uljudan čovjek prihvatiti svakog čovjeka u njegovoj životnoj situaciji ma kako teška ona bila i da će kao takva uljudnost biti na početku svakog susreta, neovisno o tome hoće li on izrasti u odnos prijateljstva ili ne, i onda kada je riječ o potpunom strancu. Kao takva uljudnost se može očitovati na razne načine u susretima s drugima: u kući, u uredu, na poslu, u bolnici, na putu… Papa Franjo tumači da „njegovati ljubaznost nije nešto sporedno ili tek površan građanski stav. Budući da pretpostavlja uvažavanje i poštovanje, jednom kada postane kultura u društvu stubokom mijenja način života, društvene odnose i način na koji se u društvu raspravljaju i razmjenjuju mišljenja o idejama. Ljubaznost olakšava traženje konsenzusa i otvara putove tamo gdje bi gorčina rušila sve mostove“ (Fratelli tutti 222).

Problem je što je uljudno ponašanje žena i muškaraca izloženo riziku formalizma koji se očituje u tome da se čovjek pretvara, simulira uljudnost i vanjsko lijepo ponašanje

Uljudnost kao vrlina je iznimno praktična, a uključuje također i vanjski stav, to jest dobre manire ponašanja muškaraca i žena 21. stoljeća. Problem je što je uljudno ponašanje žena i muškaraca izloženo riziku formalizma koji se očituje u tome da se čovjek pretvara, simulira uljudnost i vanjsko lijepo ponašanje. Tada je riječ o nekoj namještenoj ljubaznosti i pristojnosti. Takav način života može završiti u simuliranju i samoskrivanju pravih nakana. U tom slučaju uljudnost nije krepost. Zato kažemo da uljudnost nije puki izvanjski izraz, nego raspoloženje duše, unutarnji stav i uvjerenje čovjeka, a odsustvo uljudnosti se više primjećuje nego li njezina prisutnost, jer prisutnost uljudnosti je normalna stvar. Baš poput „osmijeha koji nas ništa ne košta, a djeluje čudesno“.

Silvija Migles

Izv. prof. dr. sc. Silvija Migles profesorica je na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (KBF). Diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine, a 2011. godine obranila je na istom KBF-u doktorsku disertaciju s naslovom “Teološka misao Marijana Valkovića u razvoju crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj”.

Od akad. god. 2008./2009. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na svim studijskim smjerovima KBF-a pri Katedri socijalnog nauka Crkve i Katedri moralne teologije. Sudjelovala je u znanstveno-istraživačkim projektima prof. dr. sc. Stjepana Balobana: „Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu“ (0203007) i „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“ (203-1941533-0732). Suradnica je na znanstveno-istraživačkom projektu „Europsko istraživanje vrednota“ (EVS-2017.).

Članica je ekspertne skupine na projektu „Socijalni nauk Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi“ od 2018. godine (Papinsko sveučilište Angelicum, Rim). Uz svoj znanstveno-teološki rad posebnu pozornost posvećuje promociji socijalnog nauka Crkve raznim aktivnostima u medijskom i javnom životu.