Čovjek iz najveće dubine svog bića čezne za mirom. Mir je blago iznad svakog blaga; mir je skupocjeni biser. Biblija za mir kaže da on „nije samo ‘ugovor’ koji omogućuje miran život, niti je on ‘vrijeme mira’ u opreci s ‘vremenom rata’ (Prop 3,8; Otk 6,4); mir je izraz za blagostanje u svagdanjem životu, za stanje čovjeka koji živi u skladu s prirodom, sa samim sobom, s Bogom; konkretno, on je blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas, život.“ Mir je Božji plan prije svih vremena i dar od Boga svakome čovjeku. 

Mir je osobito dragocjen dar, kako za onoga koji ga daje tako i za onoga koji ga prima. Stoga je osobito važno ispravno shvaćati ljudsku osobu. Drugim riječima ispravno shvaćanje ljudske osobe podrazumijeva poštovanje čovjekova nepovrediva dostojanstva, njegovih prava, obveza i odgovornosti, promicanje čovjekove inicijative i slobode, razvoj njegova stvaralaštva, inteligencije i sposobnosti ali istodobno i vrednovanje njegove osobne žrtve i zalaganja, spremnost na aktivno djelovanje u korist drugoga te raspoloživost za činjenje dobra, kako za sebe tako i za druge. Za izgradnju i oživotvorenje mira bezuvjetno je postojanje čvrste volje za poštivanjem drugoga, drugih i njihova dostojanstva kao i istinskog ostvarenja bratstva i sestrinstva u Kristu (usp. Gal 3, 26-28). 

Za čovjeka mir je vrednota, ali i obveza od životne važnosti. Budući da se mir ne stječe jednom i zauvijek potrebno ga je uvijek iznova nastojati graditi. To znači da nitko nije oslobođen zadaće njegova promicanja, širenja i življenja. Mir se može izgrađivati i umnažati samo korak po korak i to tek onda kada svatko od nas prizna da je odgovoran za njegovo promicanje i njegovu zaštitu. Odluka zauzeti se za nekoga, u ovom slučaju za mir, ponajprije je svjestan i slobodan izbor pojedine osobe, koja se, potom, prema tom izboru u svome životu trajno ravna. Drugim riječima, taj konkretan čin postaje i habitus i specifikum konkretne osobe. 

Pravi i istinski mir moguće je postići jedino uzajamnim opraštanjem, koje treba voditi računa o zahtjevima pravednosti i putu kojim se dolazi do istine.

Mir je uvijek djelo i plod pravednosti i specifični čin ljubavi. No, pravi i istinski mir moguće je postići jedino uzajamnim opraštanjem, koje treba voditi računa o zahtjevima pravednosti i putu kojim se dolazi do istine. Opraštanje nije niti jednostavno niti lako. Njegovim nametanjem, bez razmišljanja o osjećajima osoba koje su u procesu opraštanja, može se dovesti do gubljenja značenja njegovog istinskog sadržaja. No, potrebno je tražiti oprost i pri tome moći i sam oprostiti. Za to je nužno otvoriti prostore za dijalog i međusobno slušanje. Naime, istinska kultura mira može se razvijati i realizirati samo unutar postojanja harmoničnog ozračja i poštovanja istine i pravednosti.

Mir upućuje na zdrave odnose u društvu, jamac je ispravna načina vrednovanja, pridonosi rastu entuzijazma i vodi snažnijem i koherentnijem očovječenju društva.

Mir upućuje na zdrave odnose u društvu, jamac je ispravna načina vrednovanja, pridonosi rastu entuzijazma i vodi snažnijem i koherentnijem očovječenju društva. No, on se ne može ostvariti ako se po strani ostavi duh služenja i osobna molitva. Ne radi se samo o provođenju unaprijed pripremljenih planova i programa, nego izgradnja i promicanje mira postaju izazov za djelovanje pojedinca. Sve to pretpostavlja spremnost na prilagođavanje vlastita vremena i planova, kao i stavljanje na raspolaganje vlastite domišljatosti i kreativnosti kako bi se moglo odgovoriti na aktualnu situaciju. Stoga pojedinac koji je spreman založiti se u traženju putova mira sebe i svoj život ne promišlja samo kroz svoje samoodređenje, nego smisao vlastita ostvarenja vidi i u izgradnji i promicanju mira.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.