Poznata je misao antičkog filozofa Epikura, a koja prožima i kršćansku socijalnu duhovnost: „Kome dovoljno nije dovoljno, tome ništa nije dovoljno“. Iako u svijetu u kojem živimo ima dovoljno materijalnih resursa, evidentno je da nemaju svi dovoljno za dostojan život. Ekonomija brine upravo o osiguranju čovjekovih materijalnih potreba nužnih za dobar život. Uz ekonomiju se vezuju, između ostalih, pojmovi kao korisnost, interes, vlasništvo, potrebe, natjecanje, profit, konflikt, nestašica. Kada je riječ o vrijednostima u području ekonomije, govori se o slobodi inicijative, učinkovitosti, individualnoj kreativnosti, osobnim i kolektivnim pravima… Ali ne govori se o solidarnosti za koju smo u prošloj emisiji ustvrdili da predstavlja nosivu konstrukciju društva te je time važno načelo za ostvarenje dobrog života u jednom društvu.

Brojni su glasovi stručnjaka koji kazuju da svijet u kojem danas organiziramo naše ekonomske sisteme treba ne samo reformu nego i transformaciju. Jedan od njih je i predsjednik Papinske akademije društvenih znanosti, talijanski ekonomist Stefano Zamagni, koji je tu činjenicu istaknuo povodom održavanja globalnog događaja „Franjine ekonomije“ u Asizu (19 – 21. 11. 2020).

Vezano uz to papa Franjo također ukazuje u socijalnoj enciklici „Fratelli tutti“ na neke ključne probleme. Papa ističe da samo tržište ne može riješiti sve probleme, ma koliko god da vjerujemo u tu dogmu neoliberalne vjere. Neoliberalizam se jednostavno reproducira korištenjem teorija „prelijevanja“ i „trickle-down“ (i bez uporaba tih pojmova) kao jedinog rješenja za društvene probleme. Malo se priznaje činjenica da teorija „prelijevanja“ ne rješava nejednakost koja dovodi do novih oblika nasilja, a oni prijete društvenom tkivu. Bez unutarnjih oblika solidarnosti i uzajamnog povjerenja tržište ne može u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku funkciju. Dogmatska formula prevladavajuće ekonomske teorije nije se pokazala nepogrešivom. Krhkost svjetskog sistema suočenog s pandemijom pokazala je da se ne može sve riješiti tržišnom slobodom (FT, 168).

S druge strane postoji solidarnost kao nosiva konstrukcija društva, koja podrazumijeva „stvaranje novog mentaliteta koji razmišlja u terminima zajedništva i prioriteta života svih nad prisvajanjem dobara od strana nekolicine“, kako papa Franjo formulira u „Evangelii gaudium“ (EG, 188). Ostvarenju ove dimenzije općeg dobra upravo ekonomija može dati ključan doprinos, i to tako da se unutar etičkog i vrijednosnog diskursa u ekonomiju uključi solidarnost, i da se ona inkorporira u teoriju i u praksu. To bi, između ostalog, značilo solidarno proizvoditi, solidarno konzumirati, solidarno akumulirati i solidarno se razvijati.

Kao važno društveno načelo, solidarnost može iznutra i strukturalno doprinijeti transformaciji ekonomije i tako pridonijeti stvaranju nove ravnoteže u našem, ne samo od koronavirusa oboljelom svijetu, tako da u socio-ekološkoj perspektivi svi imaju dovoljno za dostojan i dobar život.

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.