Demokracija po pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskoga koncila Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu spada u autonomiju ovozemnih stvarnosti kao oblik pravilno zasnovanog društvenog života. Također u istoj pastoralnoj konstituciji kad govori o dostojanstvu ljudske osobe Koncil ističe da je čovjek po svojoj najdubljoj naravi društveno biće te bez odnosa s drugima ne može živjeti niti razvijati svoje sposobnosti (usp. GS, 12). Demokracija je stvar slobodnog udruživanja, slobodnog izbora, javnog djelovanja kontrole vlasti, stvaranje „onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju potpunije i lakše postizanje vlastitog savršenstva.“ (GS, 26). Prema tome ona je ponajprije odgovornost za opće dobro ljudske osobe. 

Stoga u govoru o demokraciji Kompendij socijalnog nauka Crkve progovara o odnosu vrednote i demokracije. Pritom ističe da demokracija nije samo rezultat formalnog poštivanja pravila, nego je ona plod uvjerena prihvaćanja vrednotâ koje nadahnjuju demokratske procedure: dostojanstvo ljudske osobe, poštovanje čovjekovih prava, prihvaćanje općeg dobra kao cilja i kriterija  što uređuje politički život. Ukoliko ne postoji konsenzus o tim vrednotama, gubi se važnost demokracije i kompromitira se njezina stabilnost (Kompendij, 407). Stoga nam je jasno zašto je sv. Ivan Pavao II., u govoru o demokraciji upozoravao na opasnost instrumentalizacije moći ukoliko ne postoji konsenzus o temeljnim vrednotama, istinama koje vode, usmjeravaju i nadahnjuju demokratski život i njegovo ostvarenje. Demokracija bez načelâ lako prelazi u skriveni totalitarizam kako nam to pokazuje donedavna povijest (usp. CA, 46). Demokracija treba zdravi pluralizam jer je ona po svojoj definiciji pluralističko društvo. To znači voditi računa o činjenici da u društvu pluralizam interesa i mišljenja već realno postoji (usp. GS, 74). Taj pluralizam nije apsolutan i neograničen. Prema tome demokracija kao vrijednost zahtjeva priznanje i razvitak ponajprije moralnih i duhovnih čovjekovih osjetila koje se pokazuju kroz osobni angažman, kroz svakodnevnu zauzetost za dobro, kroz neumoran rad na opće dobro i dostojanstvo ljudske osobe, što pokazuje da demokracija pretpostavlja ponajprije potrebu za odgojem u smislu vrijednosti i prepoznavanja vrjednota koje oblikuju jedan društveni, politički, ekonomski poredak, jer svrha za odgoj vrijednosti u demokraciji ne može biti egoizam i koristoljublje jer su to čini i djela koja čovjeka zatvaraju prema autentičnom ostvarenju ljudske osobe za izgradnju zajednice utemeljene i izgrađena na autentičnim humanim vrijednostima. Nema istinske demokracije bez demokratskog ponašanja, a to prije svega znači poštivanja dostojanstva ljudske osobe, slobode i prava, gdje se ne razvija dijalog, ne upoznaje drugoga, gdje nedostaje smisao za kompromis i gdje se ne daje prevaga razumu nad strastima, a što znači odstraniti laž, nasilje, manipulaciju, zloporabu moći unutar javnog prostora (usp. RP, 19). Politika koja je ideologizirana raspiruje mržnju u ljudima i odnosima, unosi nepovjerenje, optužuje neistomišljenike, promiče neprijateljstvo i netrpeljivost među ljudima i društvenim skupinama.

Socijalni nauk stoga u etičkom relativizmu prepoznaje jedan od najvećih rizika za demokraciju koji kad se ugnijezdi u strukture nekog društva uvijek u sebi krije skrivenu mogućnost rasula i smrti kako je upozorio papa Franjo (usp. EG, 60). Relativizam izrasta iz uvjerenja da ne postoji objektivni i univerzalni kriterij na temelju kojeg bi se utvrđivao temelj za ispravnu ljestvicu vrednota.

Stoga je sv. Ivan Pavao II. dijagnosticirao tešku bolest demokracije koja ne zove moralna praznina. Ona je nastala pod utjecajem i djelovanjem sklonosti da su agnosticizam i skeptički relativizam filozofija i temeljni stav koji odgovaraju demokratskim političkim oblicima te kako ne postoji mogućnost spoznaje objektivne istine i da oni koji takav stav zastupaju nisu vjerodostojni s demokratskog stajališta (usp. CA, 46). Ovdje se pokazuje opasnost saveza između demokracije i etičkog relativizma koji građanskom suživotu oduzima svako sigurno moralno uporište lišavajući ga prepoznavanja istine (usp. VS, 101). Stoga se ne može prihvati ovakva vrsta poimanja demokracije koja počiva na moralnom ili etičkom relativizmu, koja niječe transcendentnost ljudske osobe, jer kršćani su pozvani da s drugima izgrađuju bolji i pravedniji svijet ali isto tako ne prihvatiti ono što je štetno za demokratski život kao i shvaćanje pluralizma koji se zasniva na moralnom relativizmu. Demokracija stoga treba počivati na istinskim i čvrstim vrednotama tj. na istinskim i neopozivim moralnim i etičkim načelima koji po svojoj naravi predstavljaju sam temelj društvenog života (usp. Doktrinalna nota, 3).

Ostvarenje demokracije moguće je samo na istini o dostojanstvu osobe, njezinim pravima i slobodama. Demokracija je uistinu samo onda u službi općeg dobra kad svi mogu uistinu biti slobodni građani samo ako su-odlučuju s drugima zajedno. Politika je pravedna i promiče slobodu onda kada služi čitavu spletu vrjednota i prava na koja nas upućuje razum (usp. O relativizmu i vrjednotama, 26). Ona je stvar svih građana kako to ističi francuski biskupi (usp. RP, 19. Demokracija omogućuje svima da doprinesu izgradnji građanskog života zajednice kojoj čovjek-osoba pripada, u kojoj živi i djeluje (usp. GS, 76) kao razumno, slobodno i odgovorno biće koje poštuje moralnu strukturu kojom je obdaren. Demokracija je u biti uređenje  i kao takva je sredstvo a ne cilj kako to ističe Kompendij (usp. Kompendij, 407). Demokracija pruža mogućnost pokazivanja odgovorne i zrele slobode u čijem središtu se nalazi ljudska osoba sa svojim apsolutnim i nepovrjedivim dostojanstvom. Demokracija pruža izbor onog najbolje koje je nošeno moralnim vrednotama. Otud pitanje svima nama: možemo li graditi takvu demokraciju koja služi čovjeku?

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana.