Kad u socijalnom nauku Crkve nailazimo na govor o pitanjima politike i demokracije onda uvijek trebamo imati na umu da je složeni povijesni razvoj socijalnog nauka Crkve uvijek u središte stavljamo dvije ključne stvarnosti: dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro. Ova dva nosiva pojama čine okosnicu socijalnog govora Crkve budući da su konkretne stvarnosti. Stoga će i Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu istaknuti sljedeće načelo: „Počélo, naime, svrha i subjekt svih društvenih ustanova, jest i mora biti ljudska osoba, kao ona koja po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu za društvenim životom.“ (GS, 25). U tom smislu moguće je postaviti pitanje da li ova dva temeljna načela vrijede još i danas u suvremenom hrvatskom društvu u čijem bi se središtu trebala nalaziti ljudska osoba sa svojim apsolutnim i nepovrjedivim dostojanstvom i opće dobro koje razumijevamo kao „skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju potpunije i lakše postizanje vlastitog savršenstva.“ (GS, 26). Ako jedna politička zajednica konkretno u Hrvatskoj ne sudjeluje u ostvarivanju općeg dobra i promicanja ljudskog dostojanstva postavlja se pitanje zbog čega ona onda uopće postoji. Ako politika nije spremna u središte svoga djelovanja staviti ljudsku osobu i opće dobro zasigurno se može držati da je riječ o bolesti koja treba ozdravljenje kako na razini duha tako i na razini morala. (usp. Stjepan Baloban, Dijalogu Crkvi i u društvu, 166-170).  Već je papa Franjo u enciklici Fratelli tutti istaknuo da je „potrebna bolja politika koja će stajati u službi istinskoga općeg dobra. Nažalost, politika danas često ima oblike koji koče napredak prema drugačijem svijetu.“(FT, 154). 

Kompendij socijalnoga nauka Crkve ističe da je ljudska osoba obdarena razumom, odgovorna za svoje izbore i sposobna slijediti projekte koji daju smisao njezinu životu kako na individualnoj tako i na društvenoj razini. (Kompendij, 384). Stoga je veliki izazov danas nadvladavanje logike individualizma koji čovjeka ne čini slobodnim i ravnopravnim. Papa Franjo stoga s pravom upozorava da puki zbroj pojedinačnih probitaka sam po sebi ne može stvoriti bolji svijet za cijelo čovječanstvo jer je virus individualizma virus protiv kojeg se najteže boriti. On djeluje na vrlo lukav i perfidan način, tako da počinjemo misliti kako se sve iscrpljuje kad dajemo slobodu osobnim željama i prohtjevima da bi smo gomilanjem individualnih ili nekih drugih ambicija mogli izgraditi opće dobro. (usp. FT, 105.) Također u Izjavi francuskih biskupa Za rehabilitaciju politike od 17. veljače 1999. godine primjećuje se da demokraciji prijeti anemičnost i da se svaka generacija uvijek iznova mora suočiti sa izazovima stvaranja onih uvjeta i okvira u kojima je moguće ostvarenje autentičnog ljudskog života, odnosno da u središtu bude vrijednost apsolutnog i nepovrjedivost ljudskog dostojanstva, prava i sloboda. Stoga francuski biskupi primjećuju također da je glavni uzrok krhkosti naših demokracija u najezdi krajnjeg individualizma u kojem vrijedi logika i načelo „svatko za sebe“ (usp. ZRP, 18). U naše vrijeme taj fenomen nije nestao. Naprotiv papa Franjo primijetio je da je to jedan od glavnih izazova našega vremena: ravnodušnost i relativizam koji su povezani s krizom i razočaranjem u velike ideologije koje se razumiju kao reakcija na sve ono što bi se moglo činiti totalitarnim. Nadalje papa Franjo primjećuje da živimo u kulturi u kojoj svatko želi biti nositelj vlastite i pojedinačne istine iz čega proizlazi malodušnost, ravnodušnost, bezvoljnost za sudjelovanjem u nekom zajedničkom projektu koji nadilazi naše osobne interese i želje (usp. EG, 61).  Politika i demokracija su uistinu ljudske djelatnosti koje trebaju promicati istinu o ljudskoj osobi promicati pravo na slobodu koja je prožeta čitavim nizom vrjednota koje stoje u službi ostvarenja ljudske osobe i po svojo naravi upućuju na razum. A jedna od temeljnih oznaka prema nauku Koncila slike Božje u čovjeku jesu razum i sloboda. Dakle riječ je o onom što je u skladnu s moralnim ustrojstvom ljudske osobe koja zahvaća u široki spektar ljudskog djelovanja. Razum i sloboda trebaju biti u službi izgradnje autentične ljudske zajednice stvaranja i očuvanja etičkih i moralnih zahtjeva čovjekove društvene naravi.

Prema tome opasne su one politike koje radi stranačkih interesa, osobnog probitka ili ideološke isključivosti zanemaruju dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro koje obvezuje sve da prema svojim sposobnostima i talentima surađuju na izgradnji društva u kojem svi mogu rasti i razvijati se u skladu s cjelovitošću ljudske osobe. Da bi se takva vizija koja počiva na političkom djelovanju ostvarila nužno je imati svijest da je uloga politike, kako to ističe Kompendij socijalnog nauka Crkve odgovornost za postizanje općeg dobra, osim pojedinim osobama, također pripada i državi jer je opće dobro razlog postojanja političke vlasti. (usp. Kompendij, 168).

  Crkva cijeni, naglašava sv. Ivan Pavao II. „sustav demokracije u koliko omogućava široko sudjelovanje građana u političkim odlukama… Crkva zato ne može podržavati oblikovanje uskih vodećih skupina koje radi zasebnih interesa ili radi ideoloških ciljeva uzurpiraju državnu vlast. Autentična demokracija moguća je samo u pravnoj državi i na temelju ispravnog shvaćanja ljudske osobe.“ (CA, 46). Riječ je o stvaranju onih uvjeta i ozračja u kojem se može razvijati, štititi, promicati dostojanstvo ljudske osobe i postizanje zajedničkog dobra na način zajedničkog angažmana. Prema tome demokracija u sebi zahtijeva ponajprije sadržaj dobra koji je sukladan dostojanstvu ljudske osobe budući da ontološke i etičke pretpostavke demokracije ne počivaju na samoj demokraciji nego na ljudskoj osobi. U razumijevanju demokracije u socijalnom nauku Crkve valja imati na umu da on polazi od toga de je u središtu ljudska osoba koja se ostvaruje u svojim interpersonalnim odnosima i što ih bude autentičnije živio a demokracije je jedan okvir koji mu u tome pomaže tim više će sazrijeti njegov osobni identitet (usp. CV, 53).

Francuski biskupi u spomenutoj Izjavi govoreći o zahtjevima demokracije ističu da joj je potrebna krepost. Potrebna joj je etika koja se temelji na sustavnu bitnih vrednota: slobode, pravde, jednakog dostojanstva svih ljudi; to jest onoga što nazivamo poštivanjem prava svakog čovjeka (usp. ZRP, 19). 

Zahtjev za izgradnjom demokracije i demokratske svijesti, mentaliteta, kulture, duhovnosti ponajprije zahtijeva izgradnju (odgoj, moralnu formaciju) „unutrašnjeg čovjeka“ tj. čovjeka nošena u svojem djelovanju moralnim vrednotama koje usmjeravaju njegovo djelovanje u promicanju ljudskog dostojanstva i općeg dobra.

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana.