U svojoj socijalnoj enciklici Fratelli tutti papa Franjo nas poziva: „Sanjajmo, dakle, kao jedinstvena ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, svaki pojedini s bogatstvom svoje vjere ili uvjerenja, svaki pojedini sa svojim glasom, svi kao braća!“ (FT 8). Njegov poziv na novi san o bratstvu naišao je na veliko zanimanje, kako u katoličkoj Crkvi, tako i izvan nje. Razni su mogući pristupi razumijevanju i tumačenju Papina poziva. Jedan od opravdanih pogleda na ideju sveopćega bratstva ljudi svakako je i onaj u svjetlu globalizacijskih procesa u svijetu.

Kada papa Franjo nasuprot odbacivanju i ignoriranju drugih u današnjemu svijetu predlaže kršćansku, religioznu i humanističku ideju sveopćega bratstva kao nešto što je stvarnost i prije ideje, onda se itekako u njegovu narativu nazire problem ravnodušnosti današnjega čovjeka i društva koje izgrađuje na globalnoj razini, ravnodušnosti koju papa naziva hladnom, lagodnom i globaliziranom ravnodušnošću (FT 30). Stalna dostupnost informacija o nebrojenim ljudskim i prirodnim katastrofama diljem svijeta umjesto da snaži, kao da razvija pasivizaciju empatije jednih prema drugima i umjesto solidarnosti potiče relativizam i ravnodušnost kod velike većine ljudi koji nisu izravno pogođeni problemima drugih.

Vijest o stradalim migrantima zasigurno će izazvati sućut i žaljenje kod onih čije je srce inače ispunjeno ljubavlju za druge i koji su njima imali prilike biti blizu. Kod mnogih reakcija je ipak svojevrsno relativiziranje i ravnodušnost. Radi se o problemima čije uzroke dovoljno ne razabiremo, o ljudima koje ne poznajemo osobno, s kojima nismo ni u kakvoj izravnoj vezi. Upravo to nam Papa želi posvijestiti, da smo svi ljudi braća i sestre i stoga kao neraskidivo povezani međusobno i odgovorni jedni za druge.

Razlozi sveopćega bratstva nisu bez dubokih naravnih, religioznih i teoloških temelja i bratstvo i sestrinstvo svih ljudi nije samo ideja bez praktične ostvarivosti. Kada predlaže novi san o sveopćemu bratstvu ljudi, papa Franjo služi se socijalnim govorom Crkve. U tradiciji toga govora postoji obzir prema novovjekovnim idealima slobode, jednakosti i bratstva, koji se u humanizmu lišenu religioznog temelja nisu pokazali ostvarivima. Ipak, i tu je Papa konstruktivan, podsjećajući da su jednakost i sloboda ostvarivi tek u ideji bratstva, jer je prvo često ograničeno deklarativnim dometima, a sloboda se može prometnuti u radikalni individualizam, koji sve više poprima globalne razmjere i koji sva tri humanistička ideala lišena transcendentalnosti pretvara u neostvarivu i prolaznu želju. Socijalni smisao života i bratska dimenzija duhovnosti osnažuju vjeru i humanizam koji je nadahnjuje u uvjerenju u neotuđivo dostojanstvo svake osobe uz poticaj da svakoga ljubimo i prihvaćamo. To je osobito važno u trenutku dok ponegdje u svijetu, pred naletom globalizacijskih procesa, pojedinci i narodi stvaraju osnove za uske ksenofobne stavove i preziru druge narode, skupine i njihove kulture. Bratska dimenzija duhovnosti, koja je toliko potrebna današnjemu globaliziranom svijetu, svijetu koji kao takav predstavlja izazov i priliku, naročito se u Papinu nastojanju oko ideala sveopćega bratstva ljudi temelji na onoj nadi koju je i Kompendij socijalnog nauka Crkve naznačio već u uvodnome dijelu: „Znak je nade činjenica da danas religije i kulture očituju otvorenost za dijalog te primjećuju hitnost ujedinjavanja svojih napora u pospješivanju pravde, bratstva, mira i rasta ljudske osobe.“ (KSNC 12).

O potrebi i potencijalima bratstva Benedikt XVI. primjećuje da nas „globalizirano društvo čini, doduše, bliskima, no ne i braćom“ (CiV 19). I upravo u globaliziranome društvu, a na liniji međureligijskoga dijaloga, papa Franjo ponovno poziva na san o sveopćemu bratstvu, koji ima posve realne osnove da se iz sna pretvori u stvarnost, jer današnji svijet vapi za nekom vrstom univerzalne ljudske svijesti, za sustavom univerzalnih vrednota koje su neophodne u globalizacijskim odnosima lišenim svake pameti i morala ondje gdje su u temelju takvih odnosa radikalni individualizam, konzumerizam i logika profita.

Globalni svijet novi je prostor za novi međureligijski dijalog, koji je od sada usmjeren na globaliziranje pravde za sve i solidarnost sa svima

Globalni svijet novi je prostor za novi međureligijski dijalog, koji je od sada usmjeren na globaliziranje pravde za sve i solidarnost sa svima. Neoliberalistička globalizacija nema za to nikakvoga sluha. Dijalog svjetskih religija oko onoga što im je zajedničko mogao bi bez sumnje pridonijeti stvaranju jedne normativne svijesti, koja se temelji na ideji sveopćega bratstva, kako je, kao stvarnost i prije ideje, današnjemu svijetu nudi papa Franjo. 

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.